ponedjeljak, 23.01.2017.

Srce od -12°C do -15°C



Polazak u 5:20.
Pogled se smrzava na putu od oka do ceste, jer ih dijele -12°C temperature zraka. Sigurno je to da moram pokrenuti mišiće i ubrzati kako bi čim prije dostigao radnu temperaturu. Iako maska na licu štiti od direktne hladnoće, kod ove temperature na biciklu, pri brzini od 25-30km/h udar hladnoće osjeti se na nosu, na trenutke kao da zaštite niti nema. No sve je to potrebno kako bi se tijelo dovelo u stanje prilagođeno vanjskim uvijetima.

Sa vunenom kapom preko glave, a ispod kacige zvukovi su smanjeni na minimum, što pojačava zvukove disanja. Vlaga iz zraka i suze počinju se lediti kod svakog treptaja oka, ostavljajući dojam sljepljenosti trepavica.
Uskoro nailazim na prvu provjernu točku. Na njoj me čekaju dva domaća okokućna đukca koji me nakon presretanja nastavljaju ganjati u pokušaju da me uhvate za nogu. Kroz glavu, nesvojstveno, prođe slika puknuća gume i nemogućnosti bijega, no srećom to se ne događa.
U nastavku slijede zaleđene lokve na cesti koje zaobilazim sa lakoćom. Iako se bicikl dobro drži i na ledenoj površini, sve dok nije sputan sa grbama, nekako je psihički lakše sve to zaobići kada je moguće. Prsti desne ruke iako u rukavicama počinju boljeti od hladnoće. Pokušavam ih zagrijati, približivši ih ustima i ispuhujući topli zrak iz pluća, kroz masku i kroz rukavice, što blago pomaže, a i cirkulacija krvi kroz prste postaje bolja otpuštanjem čvrsto obuhvaćenog upravljača.
Tada dolazi predio gdje nestaju kuće i javna rasvjeta, a nastaje bijela pustoš dodatno obogaćena maglom. Predio od oko 1,5km pun je izazova. Zbog smanjene vidljivosti izgleda kao da putu nema kraja. Trzaj i pretrčavanje srne preko puta, a malo dalje isti slučaj samo sa lisicom, dio su skoro svakodnevnog repertoara putne predstave. U potpunom mraku koji puta ugledam samo sjaj farova automobila koji me dostiže i nadam se da je vozač dobrog vida i da će me uočiti skupa sa mojom malom bljeskalicom koja me slabim baterijama blago označava na putu. To je ujedno i dobra etapa za razgovor s Bogom. Nekako vjerujem da i on više voli prirodu i nesputani okoliš od prenapučanih i neprirodnih stambenih područja. Izlazak iz magle ujedno je i ulazak u ponovno naseljeno područje, kao kraj još jedne etape na putu do posla.
Sljedeći izazov uskoro počinje i predstavlja vrhunac uzbuđenja na putu. Zaleđeni makadam u dužini od oko 600m, izazov je natjecateljskih razmjera, tim više što je kompletno područje ponovno u mraku bez rasvjete. Kao što rekoh, bicikl se dobro ponaša na ledu, sve dok nema grba i prepreka, što na spomenutoj lokaciji nije slučaj, jer obiluje zavojitim udubljenjima nastalim prolaskom automobila i sleđenim brežuljcima i preprekama koje uopće nisu vidljive. Laganom vožnjom u nižoj brzini, nerijetka su proklizavanja koja izvlače dosta energije iz ruku koje grčevito drže upravljač i pokušavaju se prilagoditi svakom gubitku ravnoteže i postraničnim proklizavanjem održavajući bicikl na stazi. Uz pomoć pokoje spuštene noge i pomaganja da ne ljosnem savladavam i taj predio koji svojim izazovima gura u potpuni zaborav sveprisutnu temperaturu koja je u međuvremenu pala do -15°C.
Prije samog kraja slijedi još jedan neosvijetljeni dio uz mračnu šumu sa pokojim šljakerom, obično potpuno u crnom, koji s noge na nogu korača prema svojem zaposlenju ili kakogod. Dobra strana snijega koji okružuje stazu je ta što noći daje dio osvjetljenja koji obično izostaje kada snijega nema.

I konačno kraj. Odredište je dostignuto. Još jedna avantura je prošla. Hladnoća je minimalizirana. Za sada. Sretno svima na putu do posla!
5:55 dolazak.


19:15 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.