Don't worry...be happy... :)

dakle, prošlim postom nisam htjela šokirati, ali niti izazvati sažaljenje......njime sam htjela pokazati da sam krvava ispod kože, da nije sve samo smijeh i zabava, ali isto tako pokazati da se ne trebamo nečega sramiti
.....dugo sam skrivala da idem psihijatru, naravno kada sam odgojena tako...kada je mama skužila da idem psihijatru prvo je rekla: nemoj baš o tome nekome pričati, a pogotovo ne u familiji....pa što??? zar je sramota biti bolestan??.....ako se netko s time sprda, mislim da je njemu potrebniji.....zbog takvog stava okoline, i ja sam se teško odlučila, a kada sam odlučila, shvatila sam da sam pola puta već prešla.....i sada se učim da ne skrivam ništa, i ako me netko takvu ne prihvaća, Bože moj, svatko ima pravo na svoje mišljenje........i odabir s kime će se družiti

a mislim da mnogi depresiju gledaju samo kao loše raspoloženje, e pa nije ona samo to......

Kako shvatiti depresiju? Problem depresije jedan je od najvećih paradoksa društva i medicine. Stotine milijuna ljudi u svijetu, a stotine tisuća u Hrvatskoj, trpe od te bolesti, ali u najboljem slučaju jedna trećina potraži liječničku pomoć, a odgovarajući tretman dobije samo njih 10-20 posto. Depresija je lječiva, ali privoljeti osobu s depresijom (ili samog sebe) na odlazak liječniku, i to još psihijatru, u većini je slučajeva mission impossible.
Svatko tko ima depresiju trpi brojne i ozbiljne smetnje i svjestan je da mu je loše, no ne shvaća prirodu svojih tegoba i ne zna što mu je činiti, a od okoline uglavnom dobiva pogrešne savjete i neumjesne primjedbe. Osobno, katkad mi je tlak visok zbog promjene vremena i sl., a često je povezan sa nervozom, često niti sama nisam svjesna koliko se u meni nešto kuha.........





Zbog strahovitih predrasuda i iskrivljenih informacija, osoba oboljela od depresije najčešće ne može pojmiti da su njezine tegobe zdravstveni problem, što je preduvjet traženja liječničke pomoći. Stoga čovjeku valja objasniti što depresija jest, pomoći mu da prepozna depresivne simptome kod sebe ili bližnjih, te ga obavijestiti o mogućnostima uklanjanja tegoba.

Zadatak u svakom slučaju nije nimalo lak, jer većina termina koji se rabe pri opisivanju ili objašnjavanju depresije ljude odbija od liječenja. Prvo, depresija je bolest, i to bolest određenih dijelova mozga i živčanog sustava, no prosječan čovjek teško prihvaća zamisao da je bolestan na živce jer mu to automatski (i pogrešno) sugerira da je sumanut, odnosno lud. Drugo, depresiju liječe psihijatri, koje ljudi opet povezuju s ludilom pa njima idu nerado, poskrivečki ili nikako. Treće, kod depresije se primjenjuju psihijatrijski lijekovi, na što ljudi obično reagiraju komentarima "lijekovi neće riješiti moje objektivne probleme" ili "nisam ja lud da pijem lijekove za živce".





Vinsent van Gog, koji je pratio od depresije i izvršio samoubistvo, naslikao je ovu sliku 1890. god. koja opisuje čoveka pod depresijom i beznadežnošću.


zato, nemojte lošije gledati osobe koje idu psihijatru, mi smo normalni, osobe smo kao i svi ostali, nismo ludi, a vjerujte, ako se liječimo znači da ćemo biti iskreniji, jer iskrenost, ljubav, razumjevanje, poštovanje, opraštanje, pomoć, to je ono što jačamo kod samih sebe pa se i prema drugima tako ponašamo.

Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji su nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume s kojima se pojedinac ne može nositi te ih spontano potiskuje u nesvjesni dio uma

Htjela bi se zahvaliti na lijepim riječima, lijepo je znati da čovjek nije sam.....ja to znam, vjerujte mi, i to je nešto što me jača.....samo, katkad jednostavno ti treba mira, tišine, samoće kako bi se "regenerirao"......najsretnija sam ako se u tim trenucima mogu isplakati, ali često je to neizvedivo.....koliko god želim pustiti suzu, ne ide, pa ne ide.....i osjećam taj njihov pritisak....ali onda, pogledam samo neki film, može biti i komedija sa happy end-om, isplačem dušu........
to je uvijek mog dragog mučilo kada smo išli u kino, uvijek bi mi govorio da se pokušam barem suzdržati da ne jecam, jer da nas svi čudno gledaju, još će pomisliti da mi je nekaj napravio.........
kada sam vodila svoju sekicu u kino gledati E.T., ja sam tak plakala, da su me djeca okolo čudno gledala, i dan danas mogu plakati na taj film.......




nadam se da nećete pobjeći, ovo je blog jedne sasvim obične žene......majke...........domačice...........prijateljice..........itd...........a na ovo "majke" sam najponosnija....jučer, kada sam došla doma dočekalo me je dijete, veselo i sretno, malo si popričale, onda je išla dalje učiti a majka joj je pripremila toplu kupku s puno pjene, upalila svijeću da joj ugođaj bude ljepši......i otišla je poslije na trening......kada vratila, ja sam već spavala ali me probudila pusa i riječi: Mama, volim te......onda se ušuškala pod pokrivač i prebacila moju ruku preko sebe i nježno ju stavila kod svoje glavice, onako kako smo znale zaspati kada je bila mala......ako nije mogla zaspati, ja bih ju tako zagrlila i zaspala je u minuti........ i tako smo zaspale........vjerujte, nema tog što ti u životu može biti veća sreća od toga.......i to je ono što me gura naprijed......toliko me gura da se što prije oporavim, a moji utezi su teški. Panika, strah da neću uspijeti, da će mi se nešto desiti i da neću biti blizu nje me počinje gušiti.......ali znam, vjerujem da ću tog
natjerati da se povuče........moji anđeli su jači........maramica je bačena davno, borba traje, ali se protivnik sve više povlači.........jednog dana će mahati bijelom zastavicom........