Don't worry...be happy... :)

[IMG]http://img521.imageshack.us/img521/4098/praumaay4.th.png[/IMG]



Hello svima, eto danas su i maškare, pa ajde idemo danas svi staviti maske ili ih skinuti, uglavnom napraviti promjenu!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Jučer nisam bila na poslu, pa nisam niti napisala post, ali evo me danas da to nadoknadim.....
Prošao je vikend, buran i lijep, pa malo živčan i tužan,ogorčen i zbunjujuć, ali opet na kraju lijep.......
Kako sve to? pa evo, možda uspijem sve napisati.....

subota....probudim se ujutro s mišlju: o Bože što mi je sve ovo trebalo.....inače, ja vam baš i ne volim velike skupove ljudi, pogotovo ako su nepoznati, a mi se spremamo na Vajberbal u Veliku pisanicu......čovječe, umirem....ali si stalno ponavljam da ja to mogu izdržati i da idemo jer to jako veseli meni jako drage ljude koji su se svojski potrudili da nas tamo odvedu i jako se vesele da smo svi skupa tamo.....nisu niti svjesni koliko ih volim i poštujem kada sam pristala ići tamo, jer se spremam samo da njih ne zajebem, a i ostali dio ekipe......i tako od jutra kreće ludnica, treba skuhati, treba dijete spremiti na takmičenje iz plivanja, poslije ide na rođendan a u nedjelju na turnir, nas neće biti pa će prespavati kod frendova koji su s nama a njihova dijeca su doma i zajedno će se spremati na turnir......imaju oni i treće dijete koje ima 20 godina pa nije da su djeca full sama.....a ni djeca više nisu baš nesposobna voditi brigu o sebi.......

i tak, peglanje stvari za obuč, ja se okupala i treba izabrat što ću obuć, na krevetu sam izvukla sve što imam i nekako po osjećaju u čemu bi se dobro osjećala, biram, biram, presvlačim se, panika jer mi je već malo vremena ostalo, jebote koliko imam kila viška, ali nesmijem se sada bedirati i zbog toga, dosta imam briga.......i odlučim se, sredim i mužek mi kaže da je ok....super.....sada mi je lakše.......
dolaze frendovi po nas i mi krećemo prema Velikoj Pisanici........

.......frendovi nas čekaju kod njezine mame.......koja adresa? jebi ga nismo pitali.....baš smo "pametni"...no dečki su već bili tamo, pa se nadamo da će se sjetiti.......i tako mi stigosmo....dočekani kao Vip gosti, ljubazni domaćini a posebno mama naše prijateljce koja je napravila super finu večeru, a poslije fine papice došli su kolači (to je meni inače najbolji dio), kolači koje i danas sanjam, njam, njam, njam....prefini...........fino napapani krenusmo i u dom na Vajber bal.....ulazimo, svi pogledi prema nama, čujemo: tko su ovi, od kuda????.....meni noge klecaju od nelagode, blaženi puder da se ne vidi da sam crvena, sjednemo za naš stol, i nismo se niti snašli, krene zabava......Inače taj bal se održava tradicionalno već 100 godina kojega su "donjeli" Njemci i on je samo za oženjene, to je bal koji se radi subotu prije čiste srijede, očito da se svi dobro zabave i provedu a onda korizma......

Dakle, igrica je bilo na pretek, pogotovo za one koju su prvi put....to smo naravno i mi......bilo je plesa sa bocama, skidanja hlača, škopljenje jaja, natjecanje u plesu.......a između svirka i ples......jedino što imam prigovor je taj da su trebali više svirati zabavne glazbe, ali dobro, naplesali se mi ovak i onak......moj mužek, od kada ima malo dužu kosu u bradicu, svi ga mjenjaju za Gibonija, pa je tako i tamo doživio "uspjeh".......prvo došle dve mlade koke: "Oprostite, nikada Giboni nije bio u Velikoj Pisanici, pa dali bi se htjeli slikati s nama..?" .....i tako one sjednu njemu u krilo da se slikaju.....mislim ono, sada imam čak i sliku s kojom ga držim u šaci.....poslije ode on na WC i nema ga, nema, kada kaže moja Jase: Lidija, opet slikaju tvog mužeka, cijela ekipa, najviše muških se htjelo slikati s Gibonijem......a onda šećer na kraju je bilo kada se igrala jedna igrica gdje je mlada snaha trebala po potkoljenicama prepoznati svog muža... ne trebam reći da je najviše gladila mog muža... sve sam to stojički i ponosno podnosila...hihihihihihihi......što sve neću doživjeti!!!!!!!

i tako se mi poslije 3 uputismo prema Zagrebu, legli u 5 i ja navinula budilicu u 9 da se probudimo te da napravim sendviče za dijete i spremim joj stvari za turnir i odnesemo na bus gdje nas je ona čekala......kada ujutro zvoni mobitel od dragog i dijete svo u panici da gdje smo mi......jabate, pogledam na sat a ono 10.20, zaspali ko krmaci...brzinom svjetlosti ja napravim sendviče, složim torbu, a dragi već pali auto i ajde, zbog nas je nekih 8 minuta kasnio bus u polasku......nije ništa strašno, znalo se kasniti i više, ali ne volim kada se kasni zbog nas....nekako mi je neugodno.......

onda dođem doma i pokušam ubiti oko na još koji sat, ali već smo trebali krenuti u Ivanić Grad na turnir da podržimo naše plesače......a tako......moja šizi, plače, živčani slom što drugo, pa shodno tome tako i otpleše, a to je bilo loše.......sada se ona još više plače, plakala bi i ja jer mi ju je žao, jebeš rezultat, biti će drugi put, pa Bože moj i na Olimpijadi griješe, ali ona je bila u bedu...ali ne samo u bedu, nego i živčana, eh tu su moje suze presušile i na onaj njen živčani pogled (kojim se brani da joj se ne obratiš jer bi opet mogla plakati), počnem i ja živčaniti....pa tako ja odlučim njenu bahatost kazniti i morala je samnom doma, i nije mogla ostati s frendovima do kraja, što je izazvalo još veći bijes....rekoh joj: čuj zlato, dali misliš da si zaslužila nagradu nakon svega?, naravno dijete ipak pametno zaključi da je bolje da ide doma......i tako se mi vozimo sa suznim očima, ne razgovarajućii bjesneći jedna na drugu.....sva sreća što su nas vozili frendovi zbog kojih sam šutila.....

tako mi dođemo doma, nagovorim svoje drage prijatelje da uđu na kavicu, ona odmah u sobu.....moj dragi vidi da je neko sranje i tu prvo ja krenem, pa se razvije priča, udavim svoje frendove, muž već naviko.......mislim da je kraj svijeta, ali Bogu hvala na ljudima koji me okružuju, shvatim da i nije tako, smirim se i ipak na kraju mirno se završi dan......dijete se ispriča, jer je i sama svjesna da nije bila u redu ali da se jako loše osjećala...........na neki način mi ju je jako žao jer znam da je njoj najteže, prošla je u osnovnoj školi neku vrstu buyllinga ili po naški prijateljsko zlostavljanje, i dok nisam zaprijetila policijom i socijalnim radnikom onda je tek malo prestalo, hvala Bogu otišla je u srednju školu, novu sredinu, ali posljedice su ostale, onda pubertet i novi način učenja u srednoj školi, jedinica, pa borba da se to ispravi, a kao "šećer na kraju" doživjela je tu traumu s provalnikom, što ju je fakat dotuklo.....nebi ni mi odrasli to lako zaboravili, a kamoli dijete......ona se cijelo vrijeme pokušava ponašati i živjeti kao da ništa nije bilo, ostaje sama doma (jer nažalost mi moramo raditi), ali negdje to mora izaći......loše spava, ružno sanja, nastoji se zaokupiti sa hrpom stvari, ali to ju jako iscrpljuje......bilo je tih problema i prije, ali sada su puno izraženiji nakon ovog sranja.......išla je par puta na prepoznavanje, ali ga nisu još ulovili......zna nas cijela policijska postaja Maksimir, a dijete je tamo turbo "popularno " tj. to je dijete koje je preživjelo lopova u kuću, oči u oči s njim......taman i da zaboravi, zovu ovi s policije i opet podsjete........

ali radimo na tome da se to sve riješi, ima divne prijatelje, takve prijatelje da ih samo možeš poželjeti.....sve će biti ok, nije sama......i to će proći..........kako se kaže: što te ne slomi, to te ojača!.....


i tako, toliko i mome vikendu..........i još jednom moram reći: hvala dragim prijateljima koji su nas saslušali, pomogli i koji su nam podrška, koje beskrajno volim i poštujem......a još k' tome se jako dobro zabavljamo.......svi zajedno, koliko god različiti, ali nikada nije dosadno...........