Don't worry...be happy... :)

Kao što sam vam već pisala, kada "sarci" prolupaju, onda idu na tečaj plesa. Jest da su nam djeca dosta talentirana u plesu, obzirom da im je to i izbor sporta, mi starci se nekako jako mučimo u tom polju.
Uvijek se dobro nasmijemo na tečaju jer izgledamo kao da imamo dvije lijeve.....ako već se i uhvati korak, onda omanemo u ritmu, a najbolje izgleda kada se desi oboje....no, neću vam pisati o nama, već ću vam prepisati dio knjige (koju čitam već 3. put), a koji me podsjetio na nas "plesače" i obzirom da se spremamo na bal(?????) pala mi je misao " ne daj Bože da nam se ne desi nešto takvo".

Citat iz knjige "Pjevači diplomatskog zbora"
.......proslava Nove godine koju je organizirala francuska ambasada...............svi ambasadori, ministri....
.....Valcer je, kao što i sam znaš, vraški težak ples i može završiti kobnim posljedicama. Ja se, stari moj, uvijek nekud sklonim kad čujem prve zvuke Na lijepom plavom Dunavu.- Pa i ja.- E pa, zamisli onda kako sam se zaprepastio kad sam vidio Kawaguchijeve (Japanski otpravak poslova u Pragu) kako ustaju sa svojih mjesta. Nikad ih nitko nije vidio da plešu, pa sam u prvi mah pomislio da već odlaze. Ali nešto mi je neobično u njihovu držanju privuklo pažnju. Piljili su u plesače kao leopardi. Oboje su se doimali ošamućeni i koncentrirani na nešto-baš kao da su došli sa seanse uživanja droge. Onda je on odjednom obujmio ju oko struka pa su zaplesali, na opće zaprepaštenje i oduševljenje. Plesali su upravo savršeno-pravi bečki valcer, stari moj, bez greške. Ja bih najradije zapljeskao. Obišli su plešući cijelu dvoranu, pa onda još jedanput, i sve je bilo potpuno u redu. Ali onda me je, stari moj, obuzeo nekakav grozan predosjećaj da će se dogoditi nešto strašno, ne znam ni sam zašto. Je li to bila samo optička varka, ili su njih dvoje plesali jedan do dva takta brže od muzike? Čekao sam, razdiran znatiželjom, da se vrate na moju stranu. Na žalost, predosjećaj me nije prevario. Bili su za jedan do dva takta ispred glazbe. Ali i dalje su se savršeno vrtjeli u plesu. Dakako da je i orkestar već primjetio da zaostaje za japanskim parom pa je pospješio tempo. Zapravo se cijela stvar ubrzala. Ali, koliko se god oni žurili, Kawaguchijevi su se još brže vrtjeli. Možda su oni na neki svoj čudnovati dalekoistočnjački način mislili da je sve to zapravo neka vrsta utrke. Ne znam. Ali ja, koji poznajem opasnosti i zamke starog bečkog valcera, osjećao sam kako mi se grlo steže od sućuti prema njima. Duša mi se stisla...jer sve Japančeve češke kolege plesale su također sa svjim supružnicima. Bilo je još samo pitanje vremena...Brzina je dostigla otprilike brzinu aviona na aero mitingu u Farnboroughu. Neki su parovi već bili odustali, ali su mnogi i dalje plesali. Kawaguchijevi su još jurili brzinom od desetak svjelosnih godina ispred orkestra, a članovi su orkestra iskolačenih očiju puhali i udarali u svoje instrumente upinjući se iz petnih žila da ih sustignu. SAli japanci nisu više bili plesni par-već su bili postali smrtonosno oružje.

Antrobus je umuknuo i drhtavom rukom pripalio cigaretu: Zatim je tužno nastavio:
- Prvi je nastradao češki ministar financija s kojim je Kawaguchi inače vodio vrlo uspješne pregovore. Iznenada se razlegao oštar prasak i ministar se slijedećeg trenutka našao na koljenu jednog vilionista držeći se za gležanj, a žena mu je časak još bezuspješno mahala rukama kao krilima prije nego što se svalila na njega. Kawaguchijevi nisu ništa primjetili. Oni su bilii u transu. I dalje su se vrtljeli. Došlo je do serije sudara, koji su bili beznačajni sami po sebi. Glavni ekonomski savjetnik Ministarstvas financija drug Čiček plesao je sa svojom ženom, čije su divovske proporcije i golemi stražnji odbojnik predstavljali ozbiljnu opasnost čak i u sasvim normalnom plesu. Meni se digla kosa na glavi kad sam pomislio što se sve može dogoditi za vrijeme valcera.

Računao sam, ako se Kawaguchijevi sudare s njom, da će sigurno ostati na mjestu mrtvi. Ali ni govora. Taj krhki mali par postigao je takvu strahovitu snagu zamaha da je u trenutku sudara sa gospođom Čiček odjeknuo samo potmuo prasak to je eksplodirala tek pudrijera u njenoj večernjoj torbici, nakon čega se digao oblak nečega što je izgledalo kao dim. Kad se puder razišao, gospođa i gospodin Čiček posrtali su prema kutu a Kawaguchijevi su nastavili svoj slavni pohod. Oni su se bili toliko uživjeli da su sad već plesali zatvorenih očiju. U njihovu držanju bilo je nečega nedokučivo orijentalnog. Ne sjećam se da sam ikad bio tako uzbuđen. Počeo sam na prste brojati žrtve. Bilo je već podosta ozlijeđenih koji su još mogli hodati, ali i dva-tri slučaja za nosila; na sve strane mogao se čuti zaprepašteni šapat članova diplomatskog zbora: Das ist Kawaguchi....C'est Kawaguchi gui l'a fait..... Ali oni su se i dalje vrtjeli sijuću pustoš oko sebe, i možda bi se još i sad vrtjeli da ih nije netko skrenuo s puta.

Više se ne sjećam pravo kako se to dogodilo. Samo se sjećam da su iznenada napustili prostor za ples i da su se počeli probijati između stolova i stolaca neumoljivo, poput ralice za snijeg. Na kraju dvorane bila su otvorena staklena vrata. Vodila su na dugačku terasu, na čijem je kraju bilo nekakvo ukrasno jezerce u posve neukusnoj postversajskoj tradiciji. Sad svejedno. Kawaguchijevi su izletjeli na ta staklena vrata poput meteora, a za sobom su ostavili takav dramatični efekt da su svi pohitali za njima samo da vide što će se dogoditi, čak i orkestar koji je i dalje, bogzna kako, svirao. Bilo je to baš kao na dječjoj zabavi kad netko povikne: "Hajde da gledamo vatromet". Svi smo odreda izjurili na terasu vičući i gestikulirajući. Španjolski se ambasador derao: -Zaustavite ih, zaboga: ZAUSTAVITE IH. Carambas.
Ali njih više nitko nije mogao zaustaviti.
Tragični a nevjerojatno lijepi snažni zamah valcera odnio ih je u plitko jezerce. U to doba godine jezero bi obično bilo zaleđeno, ali je bila baš jugovina. Japanski je par, posve iznuren ali držeći se nekako pobjednički, sjedio u tidesetak centietara dubokoj smrdljivoj bari smješeći se kolegama diplomatima.....Tek tada sam shvatio stari moj, da su boje bili pijani. Trešteni pijani. ....................Nakon izvjesnog natezanja položili smo ih oboje na nosila. Nikad neću zaboraviti njen osmijeh pukog blaženstva. Kawaguchijevo je lice odavalo samo "veliki mir". Dok su ga odnosili, čuo sam ga kako govori, više za se nego za druge:
-Istočno čovjek jedno, bijelo čovjek drugo.
Te sam riječi, starino moja, zauvijek upamtio i ljubomorno čuvao u sebi. Nešto vrlo slično tome rekla je žena francuskog otpravnika poslova : "kako vaš Kiiipling reći: 'ishod je Ishod,a Zahod je Zahod'..................



eto, nadam se da vam je tekst bio simpatičan i da vas je nasmijao. Inače, knjiga je toliko simptična i kada se želim oraspoložiti, ona je jedna od njih par na popisu...............ako ima grešaka u pisanju, nemojte zamjeriti..............