Slavko Kukec - PiPi
16.05.2009., subota
Sonetni vijenac
|
Akrostih-sonetnog vijenca ( Tebi stih kao dar ) Tebi ženo pjesme, Emotivne kao kob Bilo srca osnaži, I lik tvoj feniks Sred duše vječit, Tiho meni govori; Imaš ljubav čijih Hirova si patnik! Kosu, usne, bok, oka, Aura resi kao veo, Onog čega izgled, Darom svoga Boga Adam dobi kao dar. Ruku njenu, zavjet! ......................................................... I – tebi ženo pjesme Tebi ove tuge ne pripadaju, elegija ova; umjetnost vrla bol je iz dubine duše doprla ipiše pjesme koje te diraju. Ženo, pusti oči da stih gutaju, eliksir za te, ptico bjelogrla nek` ljepotu imaš nebeskog orla, ovih misli hvale nek te jačaju. Pjesme su šapat sivog popodneva; jecaj, al ne da bi ti zaplakala emotivne suze, rad` ovog spjeva. Sred moje tmine ti si kraljevala, milost mira, ti za me izvojeva eh, kada bi samo u to vjerovala. II – emotivne kao kob Eh, kad bi samo u to vjerovala, moga srca da si radost najveća ove duše plamen-vatra goreća ti, noću-danju si me cjelivala, i sjenu svake tuge, obasjala vjerna mi drugo na putu prateća. Nujno šaputala; čeka te sreća, eh, sve do zore lice milovala. Kao onomad kad me tuga smlavi a u srcu rijeka nabujala odrješito krene dušu da davi, kob mi tog dana patnju darovala. Oh, najdraža da si ti Anđel pravi, bilo bi mnogo lakše reći hvala! III – bilo srca osnaži Bilo bi mnogo lakše reći hvala, i voljeti malo više no prije, ludo usne ljubiti još smjelije od dana kada bi me odabrala, srca vrelog, da budem magistrala, rijeka strasti što tijelo grije, cesta odvažnosti kad bilo bije, a duša ti rad` htjenja zaplamsala. Osnaži me utjehom pripadnosti sad, il pusti nek mi oči zasjaju, nekim rđavim odsjajem smrtnosti, a ja ću bit koda me dozivaju željno k sebi muze tragičnosti, i bit` pjesnik kog` suze umivaju. IV – i lik tvoj feniks I biti pjesnik kog` suze umivaju; lako je poradi očiju tvojih i usana od ruža crvenijih koje se meni više ne nutkaju. Tvoj osmijeh oči mi priželjkuju, više si od iskušenja đavoljih, od jedri naslada dojučerašnjih, jedina si kojoj oči vjeruju. Feniks budi htijenjima avetnim eden iz kog` čežnje progovaraju, nujno šapćući glasom blagodatnim, i san ćeš biti dok misli lutaju, kazujem stihom pomno odabranim; stih, gdje se naše usne ljubakaju. V – sred duše vječit Stih, gdje se naše usne ljubakaju, rađa se na livadama zelenim, Eros te kiti vijencem cvjetnim, da oči to lice obožavaju. Duše mi! Strasti me nijemo huškaju, u oku, olujama iznenadnim, šiklja krv k nasladama ljubavnim eh, s neba to munje ne bljeskaju. Vječit nemir ja nosim u pjesmi toj, jedrim usnama ti si me dozvala, epskom pjesmom na usni drzovitoj, čuvstven glas dolinom razlijevala ideal o ljubavi časovitoj; to je pjesma koju bi ti pjevala. VI – tiho meni govori To je pjesma koju bi ti pjevala, i ljubila usne. O, kad bi htjela, htijenjem svojim kad ne bi ćutjela o, kad bi pjesme srcem ti pisala. Meni tad tuga srcem ne bi cvala ep, prepun suza ti ne bi vidjela niti mog lika ne bi se stidjela i suzu nikad ne bi isplakala. Govori, govori glasom božanskim o ljubavi koju si izabrala voleći me tim licem anđeoskim. Oprosti, al` znam kad si obećala reći pred svima istinu, tim gromkim, i gordim glasom, hvalu bi klicala. VII – imaš ljubav čijih I gordim glasom, hvalu bi klicala, mjesto mene što jecam ti sad jadno a ljubav ne dokuči turobno dno šestog kruga, gazeć` put od cigala. Ljubav ko rijeka je protjecala, ubog ja je željom tjerah uzvodno bolno živeć` , ginuti ću bijedno a ljubav mi nisi uskraćivala. Vidjeh jednom davno milu djevojku čijih koraka oči se sjećaju, i danas još sanjam o tom puteljku, jurila je dok zvijezde padaju i kao da se nadala boljitku, hrleći bosonoga svome raju. VIII – hirova si patnik Hrleći bosonoga svome raju, ispod duge htjela si me ljubiti. Rekoh ti; nemoj mala budaliti o tome samo poete sanjaju. vjeruj mi još i sad misli se kaju a volim da mog`o bih izluditi, sebe radi; pera ću se latiti i pisati čem` se oči nadaju. Patnik nekoć, više biti neću a ni bajnih poljubaca bjegunac to je zavjet što misli mi nameću. na rukama tvojim, moj prvijenac i sad pišem dok muze me salijeću, kao pjesnik dosegnut ću vrhunac. IX – kosa,usne,bok,oka Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac, opišem li ljepotu bogomdanu sjajnu kosu mjesecom okupanu a suncem pozlaćenu kao konac. Usne vrckaste, moj vremenski tjesnac sred kojeg nježnost ko dar imam danu na hvalu ti i napast razuzdanu, eh, slatke su te usne, meden lonac. Bok vam stišćem, nazivam uzdanicom o ponoći plamom strasti gorite, kad zovem vas lijepom čarobnicom. Oka vaša k nebu uzvisite kada zovem vas, srca, čuvaricom al` Vi mi ljubavi moja recite. X – aura resi kao veo Al` Vi mi ljubavi moja recite, utjehu poetsku gdje da pronađem riječi kad krenu tonut beznađem a Vi, mi tužne stihove oćutite. Resi li me vrlost? Zašto šutite? Elan peru vratite milosrđem, s utjehom ponovo put da nađem i ljubim, ljubim! To mi izrecite! Kao što bi sad uzalud to htio a oči u dubok gledaju zdenac odavno život što je proletio. Veo strašne tuge ko rđav lanac, epitaf ko žig! Reci, ti si mio, očima svojim; ti nisi neznanac. XI – onog čega izgled Očima svojim; ti nisi neznanac, neprimjetno trepni i ja ću znati, od toga trena neću tugovati, gospo, očiju tvojih bit ću talac. čega više doli biti tvoj znanac eho kroz um zna blebetati gledajući što želim milovati, a do sada za me bila si stranac. Izgled vara i nije sva milina za rok da nakon toga vi patite, grlit ću i kad budeš babetina! Ludo molim, a vi se odlučite eh, da mi je pjesmu dić` do visina, dar za Vas od božice Afrodite. XII – darom svoga Boga Dar za Vas od božice Afrodite, amen ljepoti, neka je blažena riječ što crta lika nadvišena ovim stihom i kad vi ostarite. moju ljubav ako i ocrnite sijat će, ničim sjajnim nadmašena, više doli sad čežnjom nahranjena, ovim stihom i kad vi izblijedite. glas pjesnika čujte ovog bezglasnog, a u gaju kad pjeva kanarinac blagost uhu vašem, glasa dražesnog, ovo vam pjeva jedan dotepenac, glasnu hvalu zborim imena dičnog, akrostih kroz rime satkan vijenac. XIII – Adam dobi kao dar Akrostih kroz rime satkan vijenac, da u vijek ostane ljubav cvasti, a kao spomen naše ustrajnosti mjereć` doba od kad bio sam klinac. Da pišem kako bio sam čistunac ovim svojim darom govorljivosti bilo bi ravno ludoj bezglavosti: I bijah mnogo puta povrh klanca! kao kada sam, kad` ti si suze lila, a ljubav kudila, tiho zborite; o, bilo je dana kad sam molila! danas dok neugasivi plamtite a ja vam pišem pjesme moja mila, riječ do riječi sve istinite. XIV – ruku njenu, zavjet Riječ do riječi sve istinite u svakom retku život svakodnevni, kadgod bijasmo pomalo naivni u korist one riječi patite, njenu nutrinu tek kada shvatite, energiju bačenu dok ste gnjevni naglas priznajte poraz neminovni u zagrljaj( voljen-om,-oj )se bacite! Zavjet je rukom napisan, Đurđice a vri i kad đurđice ne cvjetaju više nego što traje cvijet đurđice. Jauk taj, kojim pjesnici cendraju eh, ciče da pažnju steknu malčice, tebi ove tuge ne pripadaju! Magistrala XV – tebi stih kao dar Tebi ove tuge ne pripadaju; eh, kad bi samo u to vjerovala bilo bi mnogo lakše reći hvala i bit` pjesnik kog` suze umivaju. Stih, gdje se naše usne ljubakaju, to je pjesma koju bi ti pjevala i gordim glasom, hvalu bi klicala, hrleći bosonoga svome raju. Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac, al` Vi mi ljubavi moja recite očima svojim; ti nisi neznanac. Dar za Vas od božice Afrodite, akrostih kroz rime satkan vijenac, riječ do riječi sve istinite. -------------------------------------------------- |
