Slavko Kukec - PiPi
31.10.2009., subota
Sonetne "varijacije"
|
MEDINEA: TVOJA DUŠA NOSI LJUBAVI ZNAMEN Tvoja duša nosi ljubavi znamen: On cakli se na Suncu k'o ametist, Miluje ga vjetar k'o večernji list Pritom paleći moje žudnje plamen. U rukama držim taj dragi kamen, Moj Urim i Tumim za put lagan, čist, Jer nitko ne zna za nijanse i kist Kojim sudba nacrtat će zla pramen. Teške sne davaše pustinjske noći I žed - za utjehom i pitkom vodom - Ne davah se mnijenju, već jasnoći, Zavodih se ljubavlju, ne ugodom, Za jedan osjet nasuprot hladnoći Što urodit će božanstvenim plodom. ................ PIPI: Znamen na srcu mi ko kamen "iskre" Znamen na srcu mi ko kamen "iskre" Ametist u tonu ljubičastog sjaja List papira s tajnama beskraja Plamen tih vatri što vječito gore. Kamen ko uzdanicu svete vjere Čist kojim srce htjede sjajnog Raja Kist kojim oslikat se može "kraja" Pramen što doći će pod oštre škare. Noći kojima duša tiho kroći Vodom poput Onog što vlada svodom Jasnoći ,razumu se opirući Ugodom u kojoj žudim za skladom Hladnoći koju ću tjerat` ljubeći Plodom što prenosit će se besjedom. ........ u ovom sonetu stih počinje i završava rimom... Varijacija na temu...Medinea i PiPi a ovako izgledaju dva soneta koja su "sljubljena" u svojim rimama... Tvoja duša nosi ljubavi znamen na srcu mi ko kamen "iskre" On cakli se na Suncu k'o ametist u tonu ljubičastog sjaja Miluje ga vjetar k'o večernji list papira s tajnama beskraja Pritom paleći moje žudnje plamen tih vatri što vječito gore. U rukama držim taj dragi kamen ko uzdanicu svete vjere Moj Urim i Tumim za put lagan čist kojim srce htjede sjajnog Raja Jer nitko ne zna za nijanse i kist kojim oslikat se može "kraja" Kojim sudba nacrtat će zla pramen što doći će pod oštre škare. Teške sne davaše pustinjske noći kojima duša tiho kroći I žed - za utjehom i pitkom vodom poput Onog što vlada svodom Ne davah se mnijenju, već jasnoći ,razumu se opirući Zavodih se ljubavlju, ne ugodom u kojoj žudim za skladom Za jedan osjet nasuprot hladnoći koju ću tjerat` ljubeći Što urodit će božanstvenim plodom što prenosit će se besjedom. ................ nadam se da u ovoj vrlo kompliciranoj formi punoj matematike ima i ponešto poezije.... Osmijeh vam ostavljam... |
28.10.2009., srijeda
Medinea & PiPi
|
TREĆE PJEVANJE: PIPI: "Gospod je htio da očima vidim suparnika kako ti u dvore kroči i strašna me želja u srce dirne, da vidim ljube li ga tvoje oči! Oh, riječi su ovo kojih se stidim al' bez ljubavi tvoje život gasne; reci Medinea, sumnje ugasi!" MEDINEA: U vrtu leptiri lete, šaraju cvijeće što dugu kosu mi krasi čekajuć' na tvoje dodire strasne. Riječi više dušu ne paraju, već slave ljubav, njeno ime i čas u kojem ce poljubac biti bliži vjernicima koji mole na sav glas. PIPI: Što to tvoje usne obećavaju, Oh, zagrljajem čvrstim ti mi kaži Da su ti u žudnji dugački dani, I zbori jasno; ljubiš li me tajno? MEDINEA: Dragi! U zagrljaju ti ostani da zborimo si ljubav, a ne laži, stoga, znaj: ovo lice nije bajno jer šapuće ti vrele osjećaje koje mu duša uvijek sakriva svaki put kada joj samoća daje neki dodir, šum, nešto osjećajno. Ako taj jedan zagrljaj otkriva istinu mojih snova o susretu dugo iščekivanom, odsanjanom, grlit ću te k'o što ptica u letu grli plavo nebo sve dok je živa. PIPI: Ti, što čežnju zoveš mojim imenom i ljubiš otkrivajući mi sreću, dopusti da cvijet jedan uberem za gospu, jedinu ljubav najveću; oh, ružu darivam ružom mirisnom. MEDINEA: "Dopusti da jednom suzom operem ovaj trenutak dok gledam ti oči, proljetne boje k'o mirišljavi dan! Crvena ruža nek' krasi mi noći - ta i ja ljubavno cvijeće berem no jedino pupak tvojom rukom bran može začarati dušu, dragi moj! Ah, ja ljubim te više no ikada, noću ti dajem poljubaca bezbroj, ali tvoje usne više nisu san!" PIPI: Šuti, oh, šuti i ljubi me sada! MEDINEA: "Poljubac ti dajem, nek' ljubav cvate, raspjevan nek' bude svaki stih, rima, dok zagrljaji tu slast budno prate!" PIPI: Slatka si ljubav što u meni vlada! Zagrljaj da traje želim danima, trenutak ovaj zašto vječnost nije pa ga prilika, što korača, kvari? Ljubavi, kratko traju čarolije a otac tvoj čini nas žalosnima. Odlazim, da ga prizor ne razjari, Sutra pod lipom, ljubit ću te opet i šaputati slatka obećanja, još poljubac jedan za novi susret, i osmijeh nek' ti lice ozari. MEDINEA: "Taj zadnji čas slavit će nam sjećanja, darivati nas uvijek iznova lijepom, tako blaženom slobodom i vjerom da nismo k'o dio snova nego ljubavnici vječnog vjenčanja! Ljubim te, ti moj si spasonosni dom kojem trčim sama i u samoći. Stoga, ne boj se; otac korakom postaje sve bliži, i ja ću poći da pod starim teretom ne ćuti slom. A sada: zbogom, zbogom! Zborim lakom, tihom riječju, jer vječnost je prekratka i ljubit ću te opet, zanesena!" PIPI: Duga noći, što prođeš bez užitka, uspomena si sad' u smijehu slatkom što ga upijam s lica rumena, lica što ga krije ove lipe hlad; mila moja, kada do daha dođeš na izvor ću te povesti, a dotad zbori, je l' si od oca prekorena? MEDINEA: Rekoh: srce, ako za laži pođeš, sjeti se okusa usana mekih i šaputanja, tog' ljubavnog daha koji još odzvanja poput rijetkih nota što osluškuješ kada prođeš ateljeima strastvenih uzdaha! Tad' nije ni čudno da je zborio samo tih šapat, nečujan za uši; Mojem toplom licu je govorio o slavi i čeznuću srca plaha. Upita da li je ljubav u duši taknuo vitez junaštva velikog; već mještani hvale nevinost gospe koju će blagosloviti sami Bog mjeseca kada Sunce tlo isuši. Najdraži! Dan, kada cvijeće pospe svaki moj korak u zanosnom hodu, bit će kao prvi i posljednji dan vječne žudnje za Erosom; ugodu tad' prikriti neću, jer tvoje stope navješćuju Raj vječno iščekivan. Pružam ti ruke, želim milovati, oćutjeti kožu k'o jučer, danas. Zajedno ćemo sudbu kovati Jer nad nama je oblak nevin, divan!" PIPI: Zar te riječi što slušah maločas, ti, ocu strogom, rekla si otvoreno, sve hvale imenu mojem dodala? Oh, da mogu te voljet' uzvišeno skrbiš sebi opravdanje ovaj čas! Na putu Sunca sva si zaplamsala; da osvježiš si lice sad' krenimo prema izvoru, vrutku naših strasti. Od pogleda skriveni biti ćemo, oh, da ljubav bi bolje upoznala. MEDINEA: U vjernosti želja će nam porasti kada progovorim ti o snu, noći, (tamnoj, jačoj i od gordijskog čvora) koja obuze u mojoj nemoći žed za tobom, tvojoj najvećoj časti. Pada noć, a ja pod vlašću Amora. Sanjah svečanu postelju bijelu i samoću, tim bojama me grli; tijelo mi bješe u odijelu tame iz dubine najvećih mora. Osjetih ti korak što k meni hrli, žurno nosi lice tuge, jecaja. Ustadoh se, hitam ti u zagrljaj i ne ćutim toplinu osjećaja dok te gledam - ta oni su umrli! Sjena je tu, no dušu sad' čuva Raj. Ti - moj vjernik za života i smrti - posjećuješ odaje kazne moje što tajne naše ljubavi zavrti u smjeru sudbonosne krivnje! No znaj: djetinje oči više se ne boje vremena ostavljenog u ljubavi jer gledam u prostranstvo sjaja, noći, a ne okrutnosti želja u javi što otrovaše vodu slatkog opoja. Čuvstva se roje; sad' vidim i oči, usne sto izgovaraju mi rime pronošene dušom sa silnim strahom. To lik je viteza što prosi mi ime, kruni me krunom razapetom moći! PIPI: Oh draga, bol se lijeći smijehom, a poljubac ovaj stvarnost je mila uistinu jesam onaj što prosi, tvoj dodir, poljubac, sva osjetila; već te i majka želi zvati snahom. Zar ovo vrijeme; ko vjetar u kosi, ko ruka što klizi nagim tijelom, il ko potočić ovaj što otječe, i tren čak prkoseći žudnjom smjelom, tebi i meni taj rastanak nosi. |
22.10.2009., četvrtak
Danas su svi slikari
|
Kada bi život bio štafelaj a ja ko slikar, uzmem dan, čisto bijel ne ispunjen, jednostavno nijem, pričepim ga! Otpijem gutljaj kave, pogledam u daljinu onako zamišljeno i crvenom bojom započnem dan, krivudavo kao uzdah zaljubljenih, i dok sam još u tom zanos, s vrlo malo plave, nebo plave boje nacrtam istinsku vedrinu duše, onu što osmijehom počinje i završava… Po rubovima jutra i noći, nijansiram onu izmaglicu u kojoj nestaju sve izmućene i tužne oči… Ponovo jedan gutljaj fine kave, onaj pogled, žuta boja i Sunce… Da! Sputati treba svaku ljepotu i potpisati, dakako da treba, obavezno, sitnim slovima u donjem kutu…PiPi, a rama, rama ove slike nek je zlatna, zlatna ko moj osmijeh i onako sitno rezbarena ko ljubav moje žene! |
19.10.2009., ponedjeljak
Život nije inat …
|
Radi njih i u Boga prestat ću vjerovati, to nije istina, ma samo mi se tako čini, jer uzdah u plećima toliko mi stisnuše da ni za vapaj u meni sad nema snage. Dostojanstvo, davno izblijedjeli kaput, još ga nosim, zakrpu zakrpom krpam i spominjem se ne tako davnih vremena, nije bilo bolje, nije bilo niti malo lakše al činilo se, ma činilo se bit će bolje. Protekoše dani ko hladne rijeke zemlje tiho u patnji ne obazirući se na mene, da ti dani su sada sjećanje jedne obale isprane njihovom hladnom prozirnošću, al isprat` nisu, niti će, okus na usnama okus ljubavi koji me drži među živima. |
18.10.2009., nedjelja
Još uvijek sam onaj stari
|
Moram li uplitati beskraj svemira i odlaziti na rubove nekih iščezlih svjetova do mjesta gdje zvijezde umiru u očima, da ti prostodušno priznam: Kako još tragam za dostojanstvom svih budućih nadanja, da ti otkrijem svoje snove u pjesmama! Moram li na koljenima udahnuti beskraj kako bih rekao: Sanjari još postoje! Ili je dovoljno da ti kažem; još uvijek sam onaj! Nevješta mi ruka za Vas pisat htjedne o čeznuću što iznenada tijelo prože, kao u pjesmama iz davne davnine dok gorjele su i plamtjele za Vas vatre, Al odavno više nisam vjetar u plavoj kosi, niti sjena što grli korake na mjesečini, nisam na usnama tvojim ljubavna pjesma, al pjevam, pjevam neke drugačije pjesme. Imat ćeš tu boju ( nebo plavih očiju ) sa mnom i osmijeh i poljubac da izgoriš( ime ljubavi ) i krila da ( kao nekad ) zvjezdanim nebom letiš, imat ćeš,( jer onaj sam stari ) kad raskrstiš s tišinom. Ja, ti nisam neko drugo vrijeme, ( što leti ko ptica ) niti pejzaž ( zaboravljenih ) nepreglednih ravnica niti sam Ja, pjesma, pjesme nijeme ( u tebi ) davno, davno otpjevane i zaboravljene… Zato ne pitaj gdje sam i tko sam u ovom trenu, još uvijek sam onaj stari, zaljubljen u svaku ženu… |
16.10.2009., petak
Medinea & PiPi
|
DRUGO PJEVANJE: PIPI: Zora u tišini ne mogne svanut`, gužvam pismo, stoti put čitajući oh, njeno bolno pismo suzom kvasim, dok mi ruku, srce vodi pišući te stihove kojima ću je zovnut`. „Najdraža! Ja ti osmijeh donosim, i s novom zorom još više volim zato tužna nit` trena nemoj biti s novim danom još te više želim da svakome stvoru tako prkosim. Oh, dragi moj! Srce će govoriti u sjeni podno stare lipe, danas; sutra il dan dok život u me kuca i prestat` živjet` neću dok čekam čas kad poljupce naše nećemo kriti.“ MEDINEA: Bijeda je poput okrutnog suca dosudila bijedu dušama našim! Ispustih suze, orošene kose, što bjelkasto lice učini lakšim trena kad' majka na vrata pokuca. Oči joj čudesnu radost nose - papir ispisan rimama i stihom. Ta moja ljubav još me silno želi! Riječi čitah u šapatu tihom, te riječi koje mi ruku prose. Kada bi se naši poljupci sreli, vječnost bi postala naši trenuci: morska pjena u zagrljaju snova, tvoj glas k'o latica u mojoj ruci, dodiri, ljubav - sve što bismo htjeli! Tada majka prepozna tvoja slova i ime, potpis na rubu papira. Gdje živi zaštita, ako ne u njoj? Te noći sanjah zvuk ljubavnog pira. Vidjet ću te! Kad' zaspi noćna sova. PIPI: I kad poče dan u hvali Gospodnjoj, s cvrkutom ptica i zrakom Sunca a miris rose i poljskog cvijeća ispuni sobu dahom povjetarca; nestane trag tuzi cjelovečernjoj. Vatra na ognjištu iskri i plamti Doručak sprema moja stara mati: Tko li je kriv za taj zlatni osmijeh? Pa tako stane pitanja redati, radoznala al s puna brižnosti. Ne pitaj majko rad` koje oživjeh, rad` koje plačem il se osmjehujem, ne pitaj za ime jer ne kanim reći to tajit` obećah to joj dugujem, drugačije li činim, činim grijeh. Neka ti utjeha srce lijeći; lice ćeš vidjet kad dođe vrijeme, i prva doznat, ime njeno milo, do tad` majko usne su mi nijeme, molim te, ti se smiješi mojoj sreći. Zar ja to čujem da je zagrmilo, oh majko, ne reci, istina to je! Na put se spremam i susret s dragom, gdje nestaju s neba plave boje zašto se Sunce sad od mene skrilo? MEDINEA: Jutro odiše mirišljavim tragom tvoje prisutnosti sred moje kože. No uskoro će tog maštanja sjena bit' ispisana tvojom rukom, Bože, bit' ispunjena neviđenom snagom. Proljeće, sjaji, nježna boja tena, cvrkuti ptica na granama živim, pupoljcima ogrnjena svečanost i vitez - ushićena mu se divim jer gospa sam, njegova čast i žena! Sa mnom je Duša Zemlje, krči most kojim dolazim do njegove duše! "Grmljavina će doći." - mrmlja oblak i ja ga čujem, a vjetar što puše šapće mi da dolazi nezvani gost. I zaista! Nakon zore pao mrak nad očima željnih tvoga pogleda! Neželjeni izabranik srca mog' zove me imenom slađim od meda, udiše moj miris kroz jutarnji zrak. PIPI: Zar potopa moram gledat` bibliskog` i prisjećat se suza što sam lio, kao što lije ovo nebo danas kad dan je prošao a da nisam volio usta nježnost i oka ti bisernog`. Dok nebo plaće nema mjesta za nas; stara lipa svjedočit sjenom neće, nit stope žurne na putu prašnjavom, nit ptice, nit zvijeri vidjet nas hoće, znam da ću ko i nebo biti noćas. Tugo zar tužnijom možeš bit` kletvom, kad oka pogled u daljine pružaš, da prepoznat` mognem onog što hoda putem kojim draga moja, ti vladaš, oh, aveti; srce probadaš javom! MEDINEA: Iz ruku mi nestade sva sloboda, on me zagrli kao najveći spas! Oh, Amore, svesilni ljubavniče, zar ne čuješ nespokojne duše glas? Suze su slane kao morska voda. "Moj san! On mi u zagrljaju niče." - reče mi vitez, nesuđen srcu tom. - "Dajem ti svo bogatstvo koje imam. Raskošni vrtovi će nam biti dom, podanici ti ime časno diče." "Ali viteže, u ljubavi si sam. Moji osjećaji ne pripadaju tvome srcu, nego srcu viteza za kojeg niti zastave padaju, za kojeg se ne gradi kameni hram. Ti si sred mojeg srca poput reza, ruka koja drži taj krvavi mač! Nek' mi oprosti tvoja duša smjela, ali ne žudim njoj! Evo, stiže plač, oslobodi me, slomljena sam breza." PIPI: Što mi je činit, već krenut put sela, nek me kaplja ne sprečava iz neba, da pohitam žurno u njene dvore utjehu mi srce bolno sad treba; da nije on taj kog bi ona htjela. Neću li vidjeti ono najgore u sjenici posred vrta zelena, međ` ljiljanima gdje se ljubi, dragu, gdje odoljet nije mogla rumena dok kaplje sitne po licu romore. Oh, sretan ću bit kad raskinem spregu, što otac joj kuje s vitezom tim, zar da ko ružica pod Suncem vene rad zlata u kulama kamenitim a ljubi, ljubi mene bosih nogu. Sad oči već vide lice voljene, tužna je ona dok njemu govori; o, koda ga svojim životom moli, a on sav u nekakvom čudu gori, kad mu pokaže za kim ona čezne. MEDINEA: "Ne preklinji moju ljubav dok voli! Reci mojoj duši da te ne ljubi, ne licu što sada u te gleda bjesno. Izdaješ me!, no tvoje srce gubi jer grizem ti obraze poput soli. Uz mene ćeš sjati, najljepša pjesmo ikad' pjevana; njega zaboravi, jer jedino ću ja ljubiti, silom usne ti slasne, crvene u javi, najveća ljubav sad' je gdje mi jesmo." Izreče vitez zaigranim bilom a ja, sva u palom cvijeću, strahu vidjeh u daljini oči moga sna kako motri me, rasipa u prahu kapljice kiše sa ljubavlju milom. "Viteže!" - kaže mi duša k'o da zna da svjetlost je staza kojom će proći njihove duše zaljubljene u čas sjaja najveće zvijezde u noći. -"Kada sam s tobom, ja sam korak do dna. Al' zagrljaj Vam dajem, cijenim Vas." I zagrlim ga sretna, sam' jedan tren jer vidjeh njega, moju ljubav, moj dah, jer namjera mi bješe da ode snen od mene, da duša mi doživi spas; Sanjah da ode, kao duševni krah, i, odsanjah! Šapatom mi prozbori: "Gospo, zar ja to olakšanje ćutim? Sad' odlazim putem što strašću gori da svi vide da ozdravih u taj mah." ................... |
08.10.2009., četvrtak
Medinea i PiPi
|
PRVO PJEVANJE: MEDINEA: U zraku miris, u oblacima sjaj, a na meni čuvstva ljubavi nove. Plivam kroz san u zagrljaju nade misleći na ime kojim se zove, Serafin koji me odvede u Raj. Nit' vrsno cvijeće božice Lade ne doliči boji njegova oka, jer taj Serafin, zanosit i divan, dade mi i piti čarobnog soka da mi ispere sve ljubavne jade. PIPI: Lijepo sam od tebe imenovan, kad k`o anđel dobri u pjesmi slovim, al vrijeme sad je da istinu zborim, ja sam PiPi s očima vrckavim u stihovima tvojim priželjkivan. Medinea ti si, rad koje gorim, Ljupkost i ljepota za koju ginem pa mi stihom teku vatre i boli, lako se rad toga put neba vinem, da o ljubavi vječnoj slatko zborim. Kad reć` bi mog`o, kol`ko srce voli to rekao bih riječima ovim: Zamisli nebo munjama protkano, noć, hladnu kišu na očima mrtvim, izgubljenu nadu, mene što molim! MEDINEA: Ako je za svesilnu ljubav rano, patnjom u vječnosti neka me kazne! Klanjam se Bogu i prirodi divnoj, sjetna im pružam ruke bolne, prazne, jer ovo okrepljenje mi je dano. Duša mi bješe u odori sivoj k'o tmurna magla jedne zimske zore dok ne upoznah te, dok ne pružih san očima što danju i noću gore nad nebom crnim, nad sudbinom kivnoj. PIPI: Zar preko brijega vjetar mirisan, to notu šalje tvog slatkog uzdaha, da me mami, da me strašću nahrani da prijateljstvo živi bez predaha ko i ovaj stih u dahu ispisan. MEDINEA: Zar uživat ću u krvavoj rani i piti napitak smrtnog otrova ako ti riječ ljubavi ne slovi? Ne steži nam srca poput okova već ih slatkim poljupcima nahrani! PIPI: Gaj zeleni, gdje sijeku se putovi, poslije sata trečeg` u sjeni lipe još dok cvrkut ptica očarat može, ljubavnike što u strasti kipe; trajati će minute ko vjekovi. Al miris i mekoća nježne kože, i oči iskričave pune nade, i usne, i kose na ramenima, što izludit mogu svako čeljade, i lice; zar čekat je teško,Bože? Nestrpljivost imam u koracima, dok Sunce po sred neba žarko sjaji, a pogled mi ljubi one daljine rad` kojih žude srca otkucaji; kreni, prema sjenovitim mjestima. MEDINEA: Boje neba u nitima haljine, a lice – ozareno tugom, sjetom, jer u duši nosim nesretnu vijest koja rasporit će srca mačetom ljubavnicima Sunca, mjesečine. U toplim grudima mi čista savjest no na usnama gorke molitve žar! Zar ljubav uvijek voljena nije? Molim Svemoćnog samo jedan dar: obdari dobrotom očevu svijest! Stupih na prag, žuto Sunce me grije, po obrazu; nečije grubo lice zaustavi me tada nasred puta da zbori kaznom, a ja – poput ptice sama u kavezu, tuga me bije. PIPI: Zar sat je proš`o il dva, sudbo kruta? To sjena izdužena otkrit želi, da oblik će nestat` u noćnoj tmini ko kad bez riječi tu istinu veli; ljubav danas neće bit` dodirnuta. Čekat` ću još trenutak u tišini, još zvijezde nisu zasjale sjajem, onim, što u očima njenim vidim dok s usana ljubav njenu pijem, čekam nadajući se toj milini! MEDINEA: Crveni obrazi, k'o da se stidim poput djeteta mila, al' u plaču jer iz ruke mi otac uze želje (na putu k tebi), tu želju najjaču. Raspline se ona u duševni dim. A otac, pun nevjerne znatiželje priupita me za polazak i put. Htjedoh priznati, al' me uznemiri njegov glas čujan, stasan i nježno ljut. Postadoh sjetna, izgubih veselje. Zavjese plešu, vjetar kroz njih piri dok pišem pismo ljubavnim slovima ljubavniku svom, što vjerno me čeka. Pisah mu da sanjam ga u snovima, no protiv nas su zvijezde, svemiri! Vidjeh dječaka, sakriva ga smreka i poslah po njemu ljubavne rime duboko, u to sjenovito mjesto gdje očekuje me tvoje lice, ime, zagrljaji, san do kraja vijeka. PIPI: I čekanje sad više ne bi isto, zlokobne misli mira mi ne daju ko kad tmina ugasit hoće žudnju dok nemir i bol mjesto nje jačaju, jer oči ne vide puteljak čisto. Kiticu cvijeća što skupih za nju, sad ruke premeću što nadu gube, jasno bi bilo svakom drugom stvoru, ( osim meni, da vidjet neću tebe ) što se sve više dajem tugovanju. I kad prvi glasi zvijeri dopru iz dubine sada već mračne šume ja krenuh kući, ne poradi straha; već s mišlju da u satu kasnome sve tužnije misli u me naviru. Blizu prvih kuća, uzeh predaha i dok sam slušao pjesmu zrikavca, stiže dječak ko da ga zvjerka goni. Tražim te! Medinea suzna lica pismo ovo šalje, teškog uzdaha. MEDINEA: „Najdraži! Tuga mi tijelo lomi, znam: silno žudim, a vidjet te neću ni taj dan, željan proljetnih dodira. Kako na koži osjetiti sreću kad' rad' drugog' crkveno zvono zvoni? Da, dragi moj! Duša mi nema mira jer otac me već za drugoga sprema i haljinu bijelu nosim često. U mirisnoj kremi mirisa nema, ne svira za nas melodična lira! No opet! Oko srca mi tijesno pa plačem - poradi ljubavi naše - jer ne vidjeh te (a željna sam bila), jer zlokobne sile vatru mi gase, stjenovito postat će naše mjesto! Borit ću se, k'o lavica i vila, za čast naših osjećaja i snova, no ako u lipnju, zadnje subote, oglase se gorka crkvena zvona, ne pati za mnom – ti mi čuvaš krila!“ PIPI: Rad` slova svakog još više, ljubim te, al suzne oči sad nebu govore i zvijezdi svakoj nek još više sjaji; u sjaju spavaj, kad tuge umore to krhko tijelo kom ljubav krate. Oh Bože, srca zadnji otkucaji, iz ovog tijela pripast će Tebi; al molim te u ovoj tuzi,boli čuvaj joj usne da drugi ne ljubi, onu što srce nikad ne zataji. Sad mi valja poći kući gdje toli dugo u noć postelju grlim, stišćem, jastuk kvasim, kad oči ti ne vidim ko kad zimi rad` studeni cvokoćem, u praznoj sobi s mišlju što voli. MEDINEA: Krevet tamno plavim cvijećem kitim i suzama mislim o melodiji udaraca skrušena srca moga, jer kameniti su plesni podiji kad' u zagrljaj plesom k tebi hitim. Njegova ljubav opasna je droga koja pokrit će mi zemljom tijelo i obući mi haljinu vijekom crnu; samo pahuljasto bijelo nosim uz otkucaje srca tvoga! |
03.10.2009., subota
Nije li ova večer…
|
Nije li ova večer dobra, taman toliko, da pustim u srce stihove Nerude, sada; dok još vlada tišina u venama dok ne žubori krv, dok žudnje drijemaju. „Odsutnost je kuća toliko prozirna da ću te bez života vidjeti kako živiš i budeš li trpjela, ljubavi, umrijet ću ponovo.“ Kuća je to u kojoj tama i tišina nagriza, vremenito, poput soli plavog Jadrana, dok vjetrovi glade kamen njenog postojanja, rasipam se, pa se izdižem, ko dine pustinja. Ljubavi, koliko sam puta do sada umirao da bih ponovo u tvom pogledu zaživio, koliko samo puta tugovao i patio, da bih se ponovo tvom osmjehu radovao. Odsutnost je kuća jedinog, istinitog bola, U njoj živim da bih za te ponovo umirao i umirem da bih za te još jednom živio. Nije li ova večer dobra, taman toliko da svaka iskra neba zasvijetli u očima, da se prelije preko tvojih mekih usana u još jedan život prije novog umiranja. |
