petak, 25.05.2007.
Pas mater!
|
Svaki put kad pozvoni zvono na vratima a da nikoga ne očekujem pomislim: - Murija!" I ne otvaram vrata. Sad su me počeli zvati na telefon. -Dobar dan zovem iz policijske uprave dali ste vi taj i taj? -Jesam, izvolite. -Dobili smo sudski nalog za vaše privođenje zbog neplaćene kazne u iznosu od 566kn. Dali ste možda u međuvremenu platili kaznu? -Ne znam o čemu se radi? -Riješenje se vodi pod brojem xxxxx iz 2005g -Nisam siguran jer ne vodim evidenciju Stan mi je u totalnom rasulu, već tjednima tražim duže izlaske iz bolnice sa namjerom da pospremim totalni kaos i prljavštinu koja se nakupila ali nikako ne uspijevam dovesti red barem na tu razinu da se mogu slobodno kretati bez da pazim na što ću stati. -Potražite račun ako ga nađete, faksirajte nam ga, ako ne, otiđite na Kenedijev trg i dogovorite sa njima način plaćanja u protivnom morate odležati tri dana. -Trenutno sam hospitaliziran u Jankomiru. -Ima i zatvorska bolnica! -Ok, ne mogu toliko para zaraditi za tri dana! Spustio sam slušalicu i pokušao se sjetiti koje sranje je u pitanju. Bit će da je onomad kad sam razbio staklo na Domu Sportova jer su me izbacili pijanog sa koncerta. Bio sam razočaran što Koja nije pevao na srpskom a baš sam se nabrusio da čujem ponovno u živo Disciplinu kičme. Ulio sam neodređenu količinu pive u sebe koja me je uspavala pa su me redari snenog otpratili do izlaza gdje sam iz revolta nogom razbio žičano staklo, ili je možda u pitanju zvonjava na silbanjskom zvoniku, ili je možda krađa tanka plina, ili je možda ne plaćanje cestarine, ili je možda sranje na trgu, ili je možda nekakav prometni prekršaj, ili... Kakve sam ćorave sreće uletiti će mi u ponedjeljak ujutro doma i odfurat me u zatvor, tako da se neću moći pojaviti na finalnom testiranju za novo radno mjesto. Jedu me dugovi zbog neplaćenih računa, dolaze jebene ovrhe sa kamatama, sudskim troškovima i računima usluga advokatskih gulikoža. Da cirkus bude veći, većina tih ovrha je posljedica dugovanja malih iznosa koji su mi promakli i koje sam zagubio u neredu. |
utorak, 22.05.2007.
Problem
|
Sutra imam dogovoren razgovor za posao. Imam sva potrebna znanja i vještine koje se traže za radno mjesto. Imam tremu jer mi o tom razgovoru ovisi budućnost. Imam strah od toga da tamo ne naiđem na nekoga ko zna od čega bolujem. Imam strah od toga da mi postave pitanje o mom zdrastvenom stanju jer lagati nije uputno ako se nakon nekog vremena sazna da bolujem od kronične bolesti. Imam strah da mogući novi poslodavac ne poznaje nekog od mojih prijašnjih poslodavaca. Dat mi je "stručan" savjet da razmislim o invalidskoj mirovini. Invalidska mirovina ima za posljedicu amputaciju iz društva jer podrazumjeva egzistencijalnu devastaciju, izolaciju i dugoročno pogoršanje zdrastvenog stanja. Struka je svjesna ovih činjenica, psihijatri su prinuđeni se prilagoditi društvu koje nije izgradilo nikakve mehanizma zaštite ljudi sa duševnim smetnjama te je često invalidska mirovina jedino što se od društva može dobiti. Diskriminacija duševnih bolesnika ima za posljedicu da duševni bolesnik krije zdrastveno stanje pod svaku cijenu poput židovstva u Njemačkoj tridesetih godina. Duševni bolesnik je stigmatiziran i ne može ostvariti ustavno pravo na rad, ako nema materijalnih sredstava za plaćanje računa dolaze mu ovrhe tako da vremenom ostaje bez imovine i biva doživotno institucionaliziran u nekoj ustanovi. Obzirom da ne želim završiti ovaj ubogi život na takav način odlučio sam još malo trčati gol kroz trnje pa bumo videli kuda ću dogurati! Ajd bok. |
petak, 18.05.2007.
Unutra
|
-Koja dijagnoza?- -Schizoafektivni poremećaj- -I meni su je jednom priljepili. Koja ti je ovo hospitalizacija?- -15. Tebi?- -Ne znam, možda 17.. Radiš?- -Ne, u invalidskoj mirovini sam- -Koju lovu dobivaš?- -1200 kn- -Oženjen si?- -Ne, rastavljen- -Što bi?- -Ostavila me je zbog bolesti- -Bio si dugo u braku?- -Dvije godine ali sam bio u vezi sa njom osam godina prije braka.- -Imaš li djece?- -Srećom nemam.- -Kako je odlučila da ode?- -Psihijatrica mi je rekla da me vuče za nos jer nije htjela da ide na obiteljsku terapiju sa mnom.- -He, he, he nisam jedini!- -Rekao sam joj da si nađe nekog normalnog.- -Imaš li sad neku vezu?- -Da, imam curu 6 mjeseci.- -Gdje si je našao?- -Tu na odjelu!- -Misliš da je to pametno?- -Pa ja ne mogu biti s nekim normalnim, normalni ljudi ne mogu shvatiti duševnu bolest.- Nakon te konstatacije sam ostao zatečen, gledao sam momka koji nije napunio niti 35 godina i koji se u potpunosti pomirio sa situacijom. Nedugo prije toga sam imao razgovor sa psihijatricom koja me je upozorila da zna da sam nediscipliniran po pitanju terapije i da radi toga snosim odgovornost za životni cirkus u kojem sam se našao. Tu tvrdnju je podkrijepila informacijom da radi ko sudski vještak i da bi na sudu snosio odgovornost zbog ne uzimanja terapije koja spriječava maniju. -Vi se teško možete pomiriti sa prosječnošću.- -Možda mi moj narcizam ne dopušta da se pomirim.- Dijelim odjel sa ljudima s kojima nemam ništa zajedničkog, jedino što imamo tu nesreću da djelimo isto utočište nakon što situacija van institucije izađe van kontrole. |
