Sutra imam dogovoren razgovor za posao.
Imam sva potrebna znanja i vještine koje se traže za radno mjesto.
Imam tremu jer mi o tom razgovoru ovisi budućnost.
Imam strah od toga da tamo ne naiđem na nekoga ko zna od čega bolujem.
Imam strah od toga da mi postave pitanje o mom zdrastvenom stanju jer lagati nije uputno ako se nakon nekog vremena sazna da bolujem od kronične bolesti.
Imam strah da mogući novi poslodavac ne poznaje nekog od mojih prijašnjih poslodavaca.
Dat mi je "stručan" savjet da razmislim o invalidskoj mirovini.
Invalidska mirovina ima za posljedicu amputaciju iz društva jer podrazumjeva egzistencijalnu devastaciju, izolaciju i dugoročno pogoršanje zdrastvenog stanja. Struka je svjesna ovih činjenica, psihijatri su prinuđeni se prilagoditi društvu koje nije izgradilo nikakve mehanizma zaštite ljudi sa duševnim smetnjama te je često invalidska mirovina jedino što se od društva može dobiti.
Diskriminacija duševnih bolesnika ima za posljedicu da duševni bolesnik krije zdrastveno stanje pod svaku cijenu poput židovstva u Njemačkoj tridesetih godina.
Duševni bolesnik je stigmatiziran i ne može ostvariti ustavno pravo na rad, ako nema materijalnih sredstava za plaćanje računa dolaze mu ovrhe tako da vremenom ostaje bez imovine i biva doživotno institucionaliziran u nekoj ustanovi.
Obzirom da ne želim završiti ovaj ubogi život na takav način odlučio sam još malo trčati gol kroz trnje pa bumo videli kuda ću dogurati!
Ajd bok.
Post je objavljen 22.05.2007. u 22:31 sati.