-Koja dijagnoza?-
-Schizoafektivni poremećaj-
-I meni su je jednom priljepili. Koja ti je ovo hospitalizacija?-
-15. Tebi?-
-Ne znam, možda 17.. Radiš?-
-Ne, u invalidskoj mirovini sam-
-Koju lovu dobivaš?-
-1200 kn-
-Oženjen si?-
-Ne, rastavljen-
-Što bi?-
-Ostavila me je zbog bolesti-
-Bio si dugo u braku?-
-Dvije godine ali sam bio u vezi sa njom osam godina prije braka.-
-Imaš li djece?-
-Srećom nemam.-
-Kako je odlučila da ode?-
-Psihijatrica mi je rekla da me vuče za nos jer nije htjela da ide na obiteljsku terapiju sa mnom.-
-He, he, he nisam jedini!-
-Rekao sam joj da si nađe nekog normalnog.-
-Imaš li sad neku vezu?-
-Da, imam curu 6 mjeseci.-
-Gdje si je našao?-
-Tu na odjelu!-
-Misliš da je to pametno?-
-Pa ja ne mogu biti s nekim normalnim, normalni ljudi ne mogu shvatiti duševnu bolest.-
Nakon te konstatacije sam ostao zatečen, gledao sam momka koji nije napunio niti 35 godina i koji se u potpunosti pomirio sa situacijom.
Nedugo prije toga sam imao razgovor sa psihijatricom koja me je upozorila da zna da sam nediscipliniran po pitanju terapije i da radi toga snosim odgovornost za životni cirkus u kojem sam se našao. Tu tvrdnju je podkrijepila informacijom da radi ko sudski vještak i da bi na sudu snosio odgovornost zbog ne uzimanja terapije koja spriječava maniju.
-Vi se teško možete pomiriti sa prosječnošću.-
-Možda mi moj narcizam ne dopušta da se pomirim.-
Dijelim odjel sa ljudima s kojima nemam ništa zajedničkog, jedino što imamo tu nesreću da djelimo isto utočište nakon što situacija van institucije izađe van kontrole.
Post je objavljen 18.05.2007. u 14:05 sati.