četvrtak, 15.03.2007.
Manija
|
Fiziološki gledano na razini mozga se u maničnom stanju povećava moždana aktivnost zbog poremećene razine neurotransmitera koji služe za komunikaciju između neurosinapsi koje povezuju neurone. Manija za sobom donosi i promjene u motorici pa zbog povećanih motoričkih funkcija dolazi do povećanja mišićne mase i gubitka masnog tkiva u početku a ako manija potraje dolazi do iscrpljivanja i gubitka ukupne mase. Manična osoba je vedra i "blista" tako da na prvi pogled ostavlja dojam nadprosječno zdrave osobe u tjelesnom smislu a vrlo često ostavlja dojam visoko natprosječno inteligentne osobe jer se mahnito razbacuje intelektom a pošto je grandiznost jedan od simptoma manije ta osoba zrači samopouzdanjem. Svaka aktivnost je povišena pa tako i seksualna što za posljedicu ima promiskuitetno ponašanje i pretjerivanje u seksu. Mozak postaje grotlo neutaživih želja i ambicija. Ako manična osoba ima tu nesreću da posjeduje izgled i inteligenciju koja će zadovoljiti prohtjeve bolesnog mozga tada se nalazi u gadnoj opasnosti da dobar dio zamisli bolesnog mozga i ostvari. Ništa ne može zaustaviti putovanje maničnog mozga oboružanog inteligencijom jer će on uvijek i iznova naći nova riješenja i racionalizirat će upozorenja okoline na svoje djelovanje i ići će u dekompenzacijsku psihozu ako je potrebno iskriviti percepciju stvarnosti halucinacijom i sumanutošću. Mozak će varati vlasnika umetanjem krivih predodžbi i selektivnim pamćenjem događaja a ako okolina počne prijetiti otići će u paranoidnu psihozu u tom slučaju može biti opasan za vlasnika mozga a isto tako i za bliske osobe vlasnika bolesnog mozga. Razine odgovornosti vlasnika bolesnog mozga se sastoje u tome da ako je vlasnik mozga upozoren da ima bolestan mozak te da je zbog toga dužan uzimati propisanu terapiju s njega se skida svaka olakotna okolnost u slučaju da je u trenutku počinjenja krivičnog djela nije uzimao prepisanu terapiju. Manija za sobom nosi jedan od simptoma a taj je da maničan mozak svoga vlasnika tjera da "eksperimentira" sa terapijom. Eksperimentiranje se katkad vrši na svjesnoj razini (vlasnik bolesnog mozga sam odlučuje o prekidu terapije jer usprkos tome što radi sranja - njemu je super) i nesvjesnoj razini (vlasnik bolesnog mozga zaboravlja uzeti terapiju jer je uvjeren da je lijek već uzeo). Krivična dijela su vrlo rijetko na razini ugrožavanja tjelesnog integriteta već češće na materijalnoj razini jer vlasnici bolesnog mozga ulaze u poslove koji graniče sa zdravim razumom te time izazivaju velike materijalne štete sebi i svojim poslovnim partnerima. Grandioznost bolesnog mozga može biti veličanstvena na području umjetnosti tako da je bolest češća kod osoba koje se bave umjetnošću nego kod onih koji se ne bave. Ako vlasnik bolesnog mozga ima tu sreću da je talentiran za neku od lijepih umjetnosti i da mu ta umjetnost donosi znatne prihode vrlo je vjerovatno da će biti proglašen ekscentrikom a ne vlasnikom bolesnog mozga. Manija će talentiranom umjetniku donositi basnoslavnu zaradu ako bude "shvaćen" kao suvremenik i ne samo to ona će mu omogućiti stvaralačke dosege i produktivnost koja će biti bez konkurencije među vlasnicima zdravih mozgova koji se bave umjetnošću. Nesretni vlasnici bolesnih mozgova koji nisu talentirani za umjetnost su osuđeni na pakao. Umjetnički mozgovi u depresivnim fazama također ubijaju svoje vlasnike ali im ipak za života pružaju fenomenalne osjećaje sreće i ekstaze koju neumjetnički mozgovi rijetko dosežu zbog izostanka potvrde grandioznog EGA. Zanimljivo je da koliko god vlasnik bolesnog mozga bio pametan ili lukav na kraju uvijek i iznova bude zajeban od strane vlastitog mozga. Evo jedne pjesmice koja ilustrira to stanje duha ili duše. Poludjela ptica Kakvi to glasi čuju se u mraku, Nad noćnim poljem, visoko u zraku? Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica Jedna u letu poludjela ptica. Nadlijeće sebe i oblake trome, S vjetrom se igra i pjeva o tome, Svu svoju vjeru u krilima noseći, Kuda to leti, što bi htjela doseći? Nije li vrijeme da gnijezdo vije? Kad bude hladno da se u njem grije. Ko li te posla pjevati u tminu? Sleti u nižu, u bolju sudbinu. Ne mari za to poludjela ptica. Pjeva o vjetru što je svu golica. A kad je umor jednom bude srvo, Neće za odmor nać nijedno drvo. Dobriša Cesarić Dobriša poludjelu pticu doživljava kao svjedok ili kao netko ko se sa njome suosjeća, iako je gotovo sigurno da nebi bio u stanju napisati nešto ovoliko kvalitetno a da to nije proživio. |
srijeda, 14.03.2007.
Depresija
|
Ponovno sam posegnu u prošlost i izvukao jedan post koji je u međuvremenu postao ponovno aktualan. Depresija kao pojam je poznata svima jer je upotrebom postala banalna i koristi se u svim područjima gdje se želi prikazati negativan trend ili nedostatak pozitivnih aktivnosti, tako da je nalazimo u sociologiji, ekonomiji, politici, znanosti i na kraju u medicini. Većina ljudi će ustvrditi da ima iskustvo sa depresijom ali je malo onih koji imaju iskustvo sa tzv. kliničkom ili stvarnom depresijom. Razlika je posljedica uzroka depresije, naime postoje depresije koje su izazvane egzogenim (vanjskim) faktorima i endogenim (unutarnjim) faktorima. Za predpostaviti je da nitko kroz život nije prošao bez da je osjetio nekakvo trpljenje, primjerice: gubitak voljene osobe, bolest, materijalno egzistencijalni problemi i sl. Svi ti događaji za sobom nose određenu posljedicu a to je znatan pad raspoloženja, "normalni" zdravi ljudi nakon relativno kratkog vremena se uravnoteže i nastave živjeti uobičajenim životom, ako su amortizirali stres i ako se okolnosti nisu dodatno pogoršale. Okolina depresije izazvane egzogenim faktorima ne osuđuje i sa razumjevnjem prilazi osobi koja je depresirana nesretnim okolnostima a depresirana osoba sebe ne osuđuje zbog stanja u kojem se nalazi te vjerom i nadom u bolje sutra se iskoprca iz depresije. Depresije koje su posljedica endogenih faktora su neshvatljive okolini, tako da depresije izazvane disbalasom neurotransmitera koji su odgovorni za raspoloženje i normalno funkcioniranje mozga redovito nailaze na osudu okoline jer ta stanja se ljudima ne čine opravdanima a sam depresivac se dodatno utapa u grizodušju jer prihvaća da je lijen, kukavan i ništ' koristi. Teške depresije mogu imati i psihotične elemente (halucinacije i sl.) ponekad se depresivna osoba nađe u stanju stupora (potpuna obamrlost i potpuni izostanak interakcije s okolinom) u tim se slučajevima pacijenta infuzijom tanka antidepresivima a često se podvrgava elektrokonvulziji (elektrošokovima). Depresija s kojom sam se u životu susreo nikada nije imala psihotične elemente tako da je uvid u "realitet" ostao sačuvan ali depresija kao stanje nosi sa sobom iskrivljenu percepciju stvarnosti koja je diametralno suprutna percepciji koju nudi manija. Tu postoji keč 22, naime ljudi koji su bipolarni uživaju stanje manije koja za sobom nosi generiranje loših postupaka koje dodatno zakompliciraju okolnosti, naime, nakon što manija prođe pacijent se gotovo redovito prešteka u depresivno stanje i tada se cijela akumulacija sranja poput lavine sruči na nesretnika. Bipolarci su svjesni slijeda i često iz straha potiču maniju koja im daje subjektivni osjećaj sreće i moć da se izdignu iznad situacije ma koliko zajebana bila. Svi dosadasnji postovi koje sam pisao, pisani su u stanju hipomanije (blaži oblik) i manije (teži oblik), posljedica su bujice ideja i kaotičnog života kakav živi osoba u maničnom stanju. Sve što je napisano je činjenicno istinito ali je moja subjektivna impresija sa događajima iskrivljena jer je posljedica manične percepcije. Sad iz depresivne perspektive sve što je napisano doživljavam kao gomilu sranja i preseravanja, ali sam unatoč tome odlučio ostaviti cijeli blog u nadi da će mozda nekome pomoći da shvati sa kakvim se sve sranjima suočava osoba koja ima poremećaj raspoloženja. Ovaj osvrt na depresiju je pomalo izvan konteksta jer je bio svojevrsno objašnjenje na kraju jednog perioda dugotrajne manije koja je bila objavljena u obliku dnevnika na ovom blogu prije skoro godinu dana. Neki od vas su možda pratili taj dnevnik dok većina nije jer predpostavljam da prije nisam imao ovoliki broj posjeta kao sad. Kod mene se desila korjenita promjena, naime, preko noći sam se prešteko u depresivno stanje koje bi moglo potrajati i to će uvelike promjeniti moje pisanje koje će biti puno promišljenije ali zato manje "bogato" preokretima jer mi asocijativni nizovi neće biti toliko razbarušeni. Pjesnički osvrt na depresivno stanje najbolje ilustrira sljedeća pjesmica. TIHA BOLEST Ja nosim jednu posve tihu bolest. Htio bih da se mogu nemicati, Da mi uho šumi tišinu ko školjka, I svaka boja koja me vrijeđa Da umre iza spuštenih vjeđa. Ležati nijem, nepomičan, ko kip Jednoga boga, što u zemlji spava, I ne sluti da još uvijek - Poned njeg - Sunce sja i niče trava. D. Cesaric Ono što razlikuje ovu pjesmu od "Poludjele ptice" je to što se Dobriša indetificira sa ovim stanjem i piše pjesmu u prvom licu ali ipak si ostavlja izlaz iz situacije sa naznakom da je smrt koja ga obuzima ipak smrt "Jednog boga, što u zemlji spava,...". Naravno da nada u besmrtnost postoji i Dobriša će ponovno da piše pjesme o raznesenim oblacima pa nakon toga će ići dolje ko slamka u silnome viru. Volim poeziju Dobriše Cesariće više nego poeziju Tina Ujevića iz prostog razloga jer je Cesarić nenadmašno genijalan u svojoj jednostavnosti. |
