srijeda, 14.03.2007.
Depresija
|
Ponovno sam posegnu u prošlost i izvukao jedan post koji je u međuvremenu postao ponovno aktualan. Depresija kao pojam je poznata svima jer je upotrebom postala banalna i koristi se u svim područjima gdje se želi prikazati negativan trend ili nedostatak pozitivnih aktivnosti, tako da je nalazimo u sociologiji, ekonomiji, politici, znanosti i na kraju u medicini. Većina ljudi će ustvrditi da ima iskustvo sa depresijom ali je malo onih koji imaju iskustvo sa tzv. kliničkom ili stvarnom depresijom. Razlika je posljedica uzroka depresije, naime postoje depresije koje su izazvane egzogenim (vanjskim) faktorima i endogenim (unutarnjim) faktorima. Za predpostaviti je da nitko kroz život nije prošao bez da je osjetio nekakvo trpljenje, primjerice: gubitak voljene osobe, bolest, materijalno egzistencijalni problemi i sl. Svi ti događaji za sobom nose određenu posljedicu a to je znatan pad raspoloženja, "normalni" zdravi ljudi nakon relativno kratkog vremena se uravnoteže i nastave živjeti uobičajenim životom, ako su amortizirali stres i ako se okolnosti nisu dodatno pogoršale. Okolina depresije izazvane egzogenim faktorima ne osuđuje i sa razumjevnjem prilazi osobi koja je depresirana nesretnim okolnostima a depresirana osoba sebe ne osuđuje zbog stanja u kojem se nalazi te vjerom i nadom u bolje sutra se iskoprca iz depresije. Depresije koje su posljedica endogenih faktora su neshvatljive okolini, tako da depresije izazvane disbalasom neurotransmitera koji su odgovorni za raspoloženje i normalno funkcioniranje mozga redovito nailaze na osudu okoline jer ta stanja se ljudima ne čine opravdanima a sam depresivac se dodatno utapa u grizodušju jer prihvaća da je lijen, kukavan i ništ' koristi. Teške depresije mogu imati i psihotične elemente (halucinacije i sl.) ponekad se depresivna osoba nađe u stanju stupora (potpuna obamrlost i potpuni izostanak interakcije s okolinom) u tim se slučajevima pacijenta infuzijom tanka antidepresivima a često se podvrgava elektrokonvulziji (elektrošokovima). Depresija s kojom sam se u životu susreo nikada nije imala psihotične elemente tako da je uvid u "realitet" ostao sačuvan ali depresija kao stanje nosi sa sobom iskrivljenu percepciju stvarnosti koja je diametralno suprutna percepciji koju nudi manija. Tu postoji keč 22, naime ljudi koji su bipolarni uživaju stanje manije koja za sobom nosi generiranje loših postupaka koje dodatno zakompliciraju okolnosti, naime, nakon što manija prođe pacijent se gotovo redovito prešteka u depresivno stanje i tada se cijela akumulacija sranja poput lavine sruči na nesretnika. Bipolarci su svjesni slijeda i često iz straha potiču maniju koja im daje subjektivni osjećaj sreće i moć da se izdignu iznad situacije ma koliko zajebana bila. Svi dosadasnji postovi koje sam pisao, pisani su u stanju hipomanije (blaži oblik) i manije (teži oblik), posljedica su bujice ideja i kaotičnog života kakav živi osoba u maničnom stanju. Sve što je napisano je činjenicno istinito ali je moja subjektivna impresija sa događajima iskrivljena jer je posljedica manične percepcije. Sad iz depresivne perspektive sve što je napisano doživljavam kao gomilu sranja i preseravanja, ali sam unatoč tome odlučio ostaviti cijeli blog u nadi da će mozda nekome pomoći da shvati sa kakvim se sve sranjima suočava osoba koja ima poremećaj raspoloženja. Ovaj osvrt na depresiju je pomalo izvan konteksta jer je bio svojevrsno objašnjenje na kraju jednog perioda dugotrajne manije koja je bila objavljena u obliku dnevnika na ovom blogu prije skoro godinu dana. Neki od vas su možda pratili taj dnevnik dok većina nije jer predpostavljam da prije nisam imao ovoliki broj posjeta kao sad. Kod mene se desila korjenita promjena, naime, preko noći sam se prešteko u depresivno stanje koje bi moglo potrajati i to će uvelike promjeniti moje pisanje koje će biti puno promišljenije ali zato manje "bogato" preokretima jer mi asocijativni nizovi neće biti toliko razbarušeni. Pjesnički osvrt na depresivno stanje najbolje ilustrira sljedeća pjesmica. TIHA BOLEST Ja nosim jednu posve tihu bolest. Htio bih da se mogu nemicati, Da mi uho šumi tišinu ko školjka, I svaka boja koja me vrijeđa Da umre iza spuštenih vjeđa. Ležati nijem, nepomičan, ko kip Jednoga boga, što u zemlji spava, I ne sluti da još uvijek - Poned njeg - Sunce sja i niče trava. D. Cesaric Ono što razlikuje ovu pjesmu od "Poludjele ptice" je to što se Dobriša indetificira sa ovim stanjem i piše pjesmu u prvom licu ali ipak si ostavlja izlaz iz situacije sa naznakom da je smrt koja ga obuzima ipak smrt "Jednog boga, što u zemlji spava,...". Naravno da nada u besmrtnost postoji i Dobriša će ponovno da piše pjesme o raznesenim oblacima pa nakon toga će ići dolje ko slamka u silnome viru. Volim poeziju Dobriše Cesariće više nego poeziju Tina Ujevića iz prostog razloga jer je Cesarić nenadmašno genijalan u svojoj jednostavnosti. |
