01.03.2012., četvrtak
weoooshhhhh
Čujem noć, da...
Opet i iznova zvuk se miješa s pjevanjem slavuja i ostalih serića.
Nit`se bude niti liježu.
I spava li ove noći uistinu Zagreb, ili samo glumi tihost?
Ovu glupu tihost, prekidanu zvukom ljudske sveprisutne biti.
I da je najcrnja noć, neki kurac bi svijetlio samo da svijetli, jer ima struje.
A pođem onda tako u muk ratnih noći i zvuk crnoga mraka,
i onih beskrajnih daljina, koje pucaju tišinom, čine te da čuješ vlastito srce,
čuješ svoj vlastiti dah, muki treptaj jeze
od ideja usađenih u glavu povodljivu
i onoga nevjerovanja tako jasnog, koje stalno priča: je li moguć taj rat
u tome miru i spokoju planina.
Pa ide onda slika mora, mirnoga, bez daška ičega,
pretihog, jedva zamjetnog žuborenja vode,
toliko tihoga da čuješ ribe kako dolaze po svoju kvotu zraka tu na površinu.
I sjetim se njih, mojih kurvi podatnih i željnih,
mojih dama, prilježnica, kraljica i majki, plamena života.
Mojih motiva da se pokažem dostojan pjevanja
i tih silnih ljubavi kazanih kroz dva, tri, onako, malo više od osrednjega, stiha.
Idu noći, idu.
Ima dana, kaže mudra riječ.
Dane više nemam namjere brojati,
tek su puka konta u kalendarima koje koristim tek da bih imao pojma gdje sam,
kada sam i zašto sam.
Gase se polako oči mojh slika i nestaju u maglama sjećanja
koja bolje vidim od onoga što je jučer za ručak bilo.
I kao da ne marim više i svejedno mi je,
dok gledam sinove kako bujaju i rastu do mene, moja snaga i moj odraz.
Da li se gasim, o Bože, da li se imam čemu više nadati,
osim kojoj osmrtnici koja me podsjeća da i mene neće biti, nikad više.
Noći koje sanjam budan, ne daju spavati, eto sad znam, smrti sam uvijek gledao u oči.
I sad vidim kako me pojeo je strah.
Noćas, nema straha.
Nema ničega osim zvuka, koji nije tišina, i nema jeze i slatkih prepadanja
koje kao ja-dijete znam živjeti o tako jako, odvažno, do bola.
Pišem tako pjesme o nečemu što nije život, već zrcala života,
Ponovo dajem život nekim danima i pivu kojeg više nema.
Dani dolaze kao fon svjetla pomiješanoga s tamom.
Pivo je odavno popišano po kakvim tarabama, kamenu i žbunju.
Meci su odavno ispaljeni.
Koji je pogodio, koji nije, samo si ti, Bože, zbrojio i razdijelio,
onako odoka, nedemokratski i po kratkom postupku.
A ja slušam gradsku noć koja nije tama,
slušam more koje ne huči bijesno,
slušam planinu,
i zrak.
Divim ti se, živote, jer mineš brže od bljeska.
I dok kažeš keks...
Nema više.
|
- 17:40 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
