O lijepa, o draga slobodo.
Poseban je doživljaj bio Dubrovnik. Svake godine barem jedan dan da vidim zidine, da čujem more. Da čujem otkucaje sata. Zelenci. Orlando u kasne večeri. Osvijetljeni Revelin. Šetnja uz akvarij do mora. Udara more tiho. Svjetluca se. Planktoni, planktoni…. A gore zvijezde padaju i želje koje će se ostvariti (zar?). Proći Pile i popeti se na tramvaj i stići do Gruža. Tu negdje spavam. Može i kamp Ferijalnog saveza.
Govorim o godinama u kojima nije bilo teško do Dubrovnika vlakom preko Sarajeva ili autostopom od Splita. Taj autostop u godinama studentskih nemira bio je posebno iskustvo. Vlakom do Splita pa onda put pod noge. Prvo treba izaći iz Splita pa onda pješice do Makarske do kampa Ferijalnog saveza. Kao, auto će stati pa ćemo se voziti. Da ne bi! Sunce prži. More s desne, s lijeva krš, a nakon prvog kilometra i duša te napušta. Umorni leptiri uz rubove ceste. Te sam se 1967. nagledao leptira, kao da sam prirodoslovac, a ne neki uporni manijak s narančastom majicom da me svi vide. Nitko da se zaustavi. Otpao mi palac od mahanja. Mimice. Nisam znao da su gore u brdu. Otkud im onda ona riba u Jurišićevoj. Srdele i čaša crnog, gustog, hvarskog. Više ne znam koliko sam kilometara prešao, ali iznad mene negdje gore Sunce pali svoje vatre. Baš za inat idem dalje. Srećem nekog Švabu, studenta i razgovaramo o događanjima u Europi. Moj je njemački sasvim solidan. Možda je za to krivo Sunce. U to doba auti nisu bili tako česti. Ako si imao sreću mogao si se dobro utrpati. Bitno je bilo da izgledaš uredno, da znaš razgovarati ( to podrazumijeva da nisi umoran). Toga dana nije bilo sreće. Švabo ne može u tom ritmu pa ga ostavljam, jer ja ću danas do Makarske i gotovo. Vidi! Usjek neki. Most. Grad. Zar već? Omiš. Malo odmora u hladu mi je potrebno. Cokta je bila naše piće (kao, to se moglo piti). Nakon pola sata krećem dalje. Zaustavljam motoristu. Ludo. Vozi me samo tri kilometra. I opet cesta i more (ne znam je li plavo, mislim da je bilo crveno puno vatre Sunca) i cvrčci. Nije to bilo Nazorovo Podne, to je bio Danteov Pakao. Okani se nade. Negdje oko šest sati eto Ferijalca. Zaboravljam sve. Večera je podnošljiva. Upoznajem društvo. Trojica smo u šatoru. Idemo u grad u hotel na ples. Pjeva Mirko Bačić. Društvo je lopovsko. Morat ću sutra što ranije dalje. Još bi mi samo trebalo da me strpaju u maricu. Bježim. Idem dalje. Ovo je bilo ludo. Vožnja do Dubrovnika. Deset puta mijenjam auto. Izađem i novi stane. Tko bi se tomu nadao. Spavat ću u Gružu, našao sam sobu. Tu te nitko ne pita ništa. Samac usred svemira.
Žuti tramvaj od kojeg si brži ako ideš pješice jer ima jednu tračnicu i mora na ugibalištu čekati onoga iz suprotnoga smjera da krene dalje. Otvoren je i možeš izaći ući kad god zaželiš. U to doba još nikamo nisam žurio. Ideš mirno u grad. Naići ćeš na svakom uglu na poznata lica. Paro, Pero Kvrgić, Izet Hajdarhodžić, Sven Lasta, Ljuba Tadić, Stevo Žigon i ostali. Onofrijeva česma, ima li vode? Ima. Sjedneš i vidiš lica iz tvoga grada. Sve je ovdje svi su pobjegli u Dubrovnik. Muzika još nije glasna, nije to disco doba. Poznati zabavnjaci imaju gaže, a ti gledaš kako upasti na ples a da ne platiš… Na kraju, ipak, izlaziš van Grada da slušaš more.
Išao sam ja i vlakom, a za to si trebao pronaći bar petoricu istomišljenika da preko Ferijalca putuješ s popustom. Da dvije noći ne spavaš. Da vidiš Sarajevo. Da vidiš da je Zagreb Europa, a ono tamo tko zna što. Siđeš s vlaka u Sarajevu i prvo što vidiš, vidiš rulju koja na onom lijepom kolodvorskom trgu pere noge i brije se. Što dalje od kolodvora. U Baš Ćaršiju. No to nije to. Zagreb je uvijek Zagreb. Pa onda drugu noć do Ploča. I tako to. Pa onda u kamp Ferijalnog saveza na Lapadu. Pada kiša. Plivanje na sve načine jer šator propušta. Tjedan dana u Dubrovniku, a četiri pada kiša užasno. Ovi primitivci na koje sam osuđen ne znaju što je kultura pa se razdvajam od njih. Vidimo se samo za povratak. Pršut i čaša crnog jedina su hrana na putu od Lapada do Grada. A Grad kao i uvijek, ali mokar. Za kartu na Lovrijencu gladovao sam tjedan dana. Vidio sam Othela i nezaboravnog Jaga, a more je svjetlucalo jer prestala je kiša. Čudno, ali ovdje stanuje Hamlet, a Othelo, ma kako dobar bio, nije to.
I Grad me vidio s crvenim fićom 1973. Manje mi je značio tada. Imao sam svoju luku. Imao sam ruku. A bolio me i zub.

tražiš razumijevanje
trudiš se pojasniti tvoj
i samo tvoj pogled na život…
postojanje nije privid ni meni tebi
to je jednostavno
Rijeka koja teče čas brzo čas polako
možda ponire u košmare sna
ipak postoji
tri točkice mogućnost promjene najavljuju…
tko zna
možda naiđe oluja strasti
sve promijeni
čudne su te naše misli u rano proljeće
kad proviri sunce
radost oku donese
zabljesne njegov sjaj pa ne vidimo
pravi život nazire se u utihama naših misli
ipak sve teče
prolazimo
dakle jesmo

Kreneš tako provjerenim načinom na put. Ubilježiš se u Ferijalnom savezu za put u Korčulu. Četrnaest dana. Uletiš u društvo s Filozofskog. Studenti filozofije idu na Filozofsku ljetnu školu, saznaš tek na brodu. A bila je to šezdesetosma. Godina studentskih nemira. Pariz, Berlin, Beograd. I tako mogu reći nisam znao, ali sam saznao da sam u crnoj knjizi SUPa. A slušao sam, jer tko ne bi, najveće filozofe današnjice. Upoznao sam Markusea, Bloha, Markovića. Taj isti Marković dvadeset godina kasnije bit će jedan od SANU mahera. Zbog takvih imamo Hrvatsku. A mogli smo to mnogo mirnije riješiti da smo se tada dogovorili. Jer svi poznatiji studenski lideri bili su ovdje gdje ja padoh doslovce s neba. Slavist upao među filozofe. Nisam se dao. Morao sam i ja biti pametan. A onda nam pameti nije nedostajalo, samo što luda mladost ne zna što je želja za vladanjem i privilegijama. Tri godine kasnije neki od njih su Hrvatskom proljeću dali da ih proguta mrak i da život krene drugim tijekom.
Predavanja su bila duga, a poslije rasprave i zabava u Ferijalcu. U tih četrnaest dana svaki je član morao sudjelovati bar četiri puta u pripremi jela za ostale. Pa kad si morao čistiti dvadeset kila luka i sjeckati ga u sjeckalici, shvatio si odmah da ovaj život i nije ništa drugo do li dolina suza. Ali bolje luk, nego sto kila krumpira. Ja, ranoranilac, imao sam vezu u kuhinji, a to je ono što je u takvom okruženju najvažnije. Kuharice su me u rano jutro častile rakijom pa sam onako čio kretao u jutarnji obilazak snenoga grada. Najdraže mi je bilo otići na brdo kraj crkve, sjesti na kamen i gledati Sunce kako izlazi ponad Dubrovnika. Ne vidm Dubrovnik, ali sigurno je tamo i Sunce; samo tamo i postoji. Stavljam pedeset dinara pod kamen da se vratim, da dignem kamen u kasnijem životu. Da kažem bio sam tu. Još nisam otišao vidjeti taj kamen postoji još.
Spustiš se u grad pa do ferijalca na doručak. Predavanje počinje u devet. Oni mamurni i sneni, a ja odmoran i čio. Oko dvanaest izlazimo na Sunce i gledamo Jagodu Kaloper, Čaldarevića i Slobodana Šnajdera u Jeepu kako jurcaju Korčulom. Snobovi jedni. Bila je to mačka o kojoj si samo sanjati mogao. A kad vidjeh «Lisice» i «Misterije organizma», shvatio sam što je to bilo ispod nabrekle majice što se lelujala na maestralu.
Poslije ručka dosadna popodneva u kojim smo ubijali dosadu filozofskim raspravama čekajući večeru i događanja. Mali Ivica je s dekom pod rukom i ne baš nekom curom odlazio u zabranjenu zonu dok smo mi smišljali kako provesti večer. Bit će to hotel Bon Repos. Ples i noćno kupanje. I Stanka. Sve su ljubavi tužne. Ne znam kako sam se upleo, ali pauka se ne možeš osloboditi. A bili su tu i Prevert i njegova Barbara…. Sjeti se Barbara padala je kiša neprestana… Nigdje kiše ni Barbare nego nespretna Stanka i luda ljubav. I Dražen mulac kao i ja. A gospođica je špilala nedostupnu sfingu. Neosvojivu tvrđavu. Ne znam je li itko i do danas uspio ući u taj dvorac. Filozofija je čudna stvar. A u ljubavi, kad filozofiraš, u startu si izgubljen. Treba ti godina da shvatiš, ako uopće shvatiš, da je to samo vrijeme kad glumiš majmuna. Kad se penješ na ogradu kako bi dohvatio visoku magnoliju i vratio se kući rasporenih hlača. A ona ne zna bi li ili ne bi. Šećete Dubravkinim putem u proljeće. Ona se potepe i padne kao kruška i ti shvatiš, konačno, da je život negdje drugdje. Koliko znam i Draženu je trebalo puno da shvati igru. Dražen danas filozofira o filmu, sretnemo se na festivalima, filmskim školama, ali nju ne spominjemo i ne viđamo je. A i kako bi.
Sve te dane, od Sunca i mora, boje nije bilo na koži. Trebalo je to nadoknaditi. Odeš u Lumbardu i u sjeni pocrniš kao da si danima bio na otvorenom. A koji pijesak? Takvog nema nigdje na svijetu. Čujem da divljine nema više. Civilizacija je oduvijek odgovorna za uništavanje ljepota prirode.
Kao civilizirani filozof pustih bradu i ozbiljno zapalih prvu cigaretu. Jasno je da je kriva za sve…

Polja tišine pritšću me danima
Dogodi se to tako nama samima
Ni pamet ni srce nisu ovdje bitni
Sad su osjećaj i titraj duše hitni

Čudno kako stižu nas u ovoj tami
Željeli bismo zraka da nismo sami
Dohvati nas tužna tamo svjetlost neka
Samo ljubav pravu moja duša čeka

Uz sve brige život dalje samo ide
Potraži one koji to dobro vide
Kad upališ iskru mog i tvog života
Lakše ćemo proći ovaj niz strahota

gdje smo mi u tom ponavljanju
u greškama ljudskim
posve prirodno neprirodni
ponoviti se može riječ
ponovljaju se godišnja doba
ponavljam li se ja u svemu tome
ako sada odem sjećanje bit ću
neću biti onaj slični dan
ne neću biti
o bit ću neki davni prah
duša ostavljena negdje tražit će svoj put
tko u kome moglo bi se reći
i neće to biti ponavljanje gluposti
pameti i tako nismo imali
život nas ostavio na cjedilu
puste ulice sve govore
ima li nas uopće negdje i tamo
voljeli smo jedni druge
život je bio naš
lako je pričati u ljubavi kad te nema
kad ovi zidovi kameni tvoju sjenku kriju
samo sjena sjene pri kraju putovanja
ni karta nam više ne treba
sve gratis ima li nas uopće
tvrde glave nam nisu potrebne
tome snu ni san više nije san

Postoji li rijeka zaborava
Kamena prošlost naših osjećaja
Krugovi oblutak i bonaca
Još je uvijek iza sedam iza osam
Opet misli pokreće
Meandrima života neizbježno određeni
Sanjamo onaj san u kamenu
Prepušteni tijeku vremena
Nikad nas ona slušat neće
Život naš do mora stiže
Nirvana je od sad priča nova
Prepusti se prepusti čujem
Glas je taj i opet naša rijeka
Ušću svome ona stremi

koji su to štosovi
to nije moja pjesma
nije moja rijeka
nije moje more
ma briga me
riječi govore
nikome se one ne dodvore
niti s ikim spavaju
nisu one ruke
miluju bolje
ljube najbolje
sve moguće je
odakle stižu
tko bi znao
nisam ti ja sa neba pao
počinju one kao snijeg onomad
i kiša ispuni riječi
romon glazbu tvori
proljetni cvjetovi
ljeto u riječima tako je sveto
svetinja u dvorcu ljubavi
bijeloj kuli
zelencima
širok je svijet
i sve što u pjesmu stane
to su misli moje
tako ja brojim dane
čekaju one list papira
dajte mi mira
kad napišem knjigu
imat ću manje
jednu brigu
ne brinu one mene
bojim se samo ružnih priča
one sjene kad mi srce vene