Kreneš tako provjerenim načinom na put. Ubilježiš se u Ferijalnom savezu za put u Korčulu. Četrnaest dana. Uletiš u društvo s Filozofskog. Studenti filozofije idu na Filozofsku ljetnu školu, saznaš tek na brodu. A bila je to šezdesetosma. Godina studentskih nemira. Pariz, Berlin, Beograd. I tako mogu reći nisam znao, ali sam saznao da sam u crnoj knjizi SUPa. A slušao sam, jer tko ne bi, najveće filozofe današnjice. Upoznao sam Markusea, Bloha, Markovića. Taj isti Marković dvadeset godina kasnije bit će jedan od SANU mahera. Zbog takvih imamo Hrvatsku. A mogli smo to mnogo mirnije riješiti da smo se tada dogovorili. Jer svi poznatiji studenski lideri bili su ovdje gdje ja padoh doslovce s neba. Slavist upao među filozofe. Nisam se dao. Morao sam i ja biti pametan. A onda nam pameti nije nedostajalo, samo što luda mladost ne zna što je želja za vladanjem i privilegijama. Tri godine kasnije neki od njih su Hrvatskom proljeću dali da ih proguta mrak i da život krene drugim tijekom.
Predavanja su bila duga, a poslije rasprave i zabava u Ferijalcu. U tih četrnaest dana svaki je član morao sudjelovati bar četiri puta u pripremi jela za ostale. Pa kad si morao čistiti dvadeset kila luka i sjeckati ga u sjeckalici, shvatio si odmah da ovaj život i nije ništa drugo do li dolina suza. Ali bolje luk, nego sto kila krumpira. Ja, ranoranilac, imao sam vezu u kuhinji, a to je ono što je u takvom okruženju najvažnije. Kuharice su me u rano jutro častile rakijom pa sam onako čio kretao u jutarnji obilazak snenoga grada. Najdraže mi je bilo otići na brdo kraj crkve, sjesti na kamen i gledati Sunce kako izlazi ponad Dubrovnika. Ne vidm Dubrovnik, ali sigurno je tamo i Sunce; samo tamo i postoji. Stavljam pedeset dinara pod kamen da se vratim, da dignem kamen u kasnijem životu. Da kažem bio sam tu. Još nisam otišao vidjeti taj kamen postoji još.
Spustiš se u grad pa do ferijalca na doručak. Predavanje počinje u devet. Oni mamurni i sneni, a ja odmoran i čio. Oko dvanaest izlazimo na Sunce i gledamo Jagodu Kaloper, Čaldarevića i Slobodana Šnajdera u Jeepu kako jurcaju Korčulom. Snobovi jedni. Bila je to mačka o kojoj si samo sanjati mogao. A kad vidjeh «Lisice» i «Misterije organizma», shvatio sam što je to bilo ispod nabrekle majice što se lelujala na maestralu.
Poslije ručka dosadna popodneva u kojim smo ubijali dosadu filozofskim raspravama čekajući večeru i događanja. Mali Ivica je s dekom pod rukom i ne baš nekom curom odlazio u zabranjenu zonu dok smo mi smišljali kako provesti večer. Bit će to hotel Bon Repos. Ples i noćno kupanje. I Stanka. Sve su ljubavi tužne. Ne znam kako sam se upleo, ali pauka se ne možeš osloboditi. A bili su tu i Prevert i njegova Barbara…. Sjeti se Barbara padala je kiša neprestana… Nigdje kiše ni Barbare nego nespretna Stanka i luda ljubav. I Dražen mulac kao i ja. A gospođica je špilala nedostupnu sfingu. Neosvojivu tvrđavu. Ne znam je li itko i do danas uspio ući u taj dvorac. Filozofija je čudna stvar. A u ljubavi, kad filozofiraš, u startu si izgubljen. Treba ti godina da shvatiš, ako uopće shvatiš, da je to samo vrijeme kad glumiš majmuna. Kad se penješ na ogradu kako bi dohvatio visoku magnoliju i vratio se kući rasporenih hlača. A ona ne zna bi li ili ne bi. Šećete Dubravkinim putem u proljeće. Ona se potepe i padne kao kruška i ti shvatiš, konačno, da je život negdje drugdje. Koliko znam i Draženu je trebalo puno da shvati igru. Dražen danas filozofira o filmu, sretnemo se na festivalima, filmskim školama, ali nju ne spominjemo i ne viđamo je. A i kako bi.
Sve te dane, od Sunca i mora, boje nije bilo na koži. Trebalo je to nadoknaditi. Odeš u Lumbardu i u sjeni pocrniš kao da si danima bio na otvorenom. A koji pijesak? Takvog nema nigdje na svijetu. Čujem da divljine nema više. Civilizacija je oduvijek odgovorna za uništavanje ljepota prirode.
Kao civilizirani filozof pustih bradu i ozbiljno zapalih prvu cigaretu. Jasno je da je kriva za sve…