O lijepa, o draga slobodo.
Poseban je doživljaj bio Dubrovnik. Svake godine barem jedan dan da vidim zidine, da čujem more. Da čujem otkucaje sata. Zelenci. Orlando u kasne večeri. Osvijetljeni Revelin. Šetnja uz akvarij do mora. Udara more tiho. Svjetluca se. Planktoni, planktoni…. A gore zvijezde padaju i želje koje će se ostvariti (zar?). Proći Pile i popeti se na tramvaj i stići do Gruža. Tu negdje spavam. Može i kamp Ferijalnog saveza.
Govorim o godinama u kojima nije bilo teško do Dubrovnika vlakom preko Sarajeva ili autostopom od Splita. Taj autostop u godinama studentskih nemira bio je posebno iskustvo. Vlakom do Splita pa onda put pod noge. Prvo treba izaći iz Splita pa onda pješice do Makarske do kampa Ferijalnog saveza. Kao, auto će stati pa ćemo se voziti. Da ne bi! Sunce prži. More s desne, s lijeva krš, a nakon prvog kilometra i duša te napušta. Umorni leptiri uz rubove ceste. Te sam se 1967. nagledao leptira, kao da sam prirodoslovac, a ne neki uporni manijak s narančastom majicom da me svi vide. Nitko da se zaustavi. Otpao mi palac od mahanja. Mimice. Nisam znao da su gore u brdu. Otkud im onda ona riba u Jurišićevoj. Srdele i čaša crnog, gustog, hvarskog. Više ne znam koliko sam kilometara prešao, ali iznad mene negdje gore Sunce pali svoje vatre. Baš za inat idem dalje. Srećem nekog Švabu, studenta i razgovaramo o događanjima u Europi. Moj je njemački sasvim solidan. Možda je za to krivo Sunce. U to doba auti nisu bili tako česti. Ako si imao sreću mogao si se dobro utrpati. Bitno je bilo da izgledaš uredno, da znaš razgovarati ( to podrazumijeva da nisi umoran). Toga dana nije bilo sreće. Švabo ne može u tom ritmu pa ga ostavljam, jer ja ću danas do Makarske i gotovo. Vidi! Usjek neki. Most. Grad. Zar već? Omiš. Malo odmora u hladu mi je potrebno. Cokta je bila naše piće (kao, to se moglo piti). Nakon pola sata krećem dalje. Zaustavljam motoristu. Ludo. Vozi me samo tri kilometra. I opet cesta i more (ne znam je li plavo, mislim da je bilo crveno puno vatre Sunca) i cvrčci. Nije to bilo Nazorovo Podne, to je bio Danteov Pakao. Okani se nade. Negdje oko šest sati eto Ferijalca. Zaboravljam sve. Večera je podnošljiva. Upoznajem društvo. Trojica smo u šatoru. Idemo u grad u hotel na ples. Pjeva Mirko Bačić. Društvo je lopovsko. Morat ću sutra što ranije dalje. Još bi mi samo trebalo da me strpaju u maricu. Bježim. Idem dalje. Ovo je bilo ludo. Vožnja do Dubrovnika. Deset puta mijenjam auto. Izađem i novi stane. Tko bi se tomu nadao. Spavat ću u Gružu, našao sam sobu. Tu te nitko ne pita ništa. Samac usred svemira.
Žuti tramvaj od kojeg si brži ako ideš pješice jer ima jednu tračnicu i mora na ugibalištu čekati onoga iz suprotnoga smjera da krene dalje. Otvoren je i možeš izaći ući kad god zaželiš. U to doba još nikamo nisam žurio. Ideš mirno u grad. Naići ćeš na svakom uglu na poznata lica. Paro, Pero Kvrgić, Izet Hajdarhodžić, Sven Lasta, Ljuba Tadić, Stevo Žigon i ostali. Onofrijeva česma, ima li vode? Ima. Sjedneš i vidiš lica iz tvoga grada. Sve je ovdje svi su pobjegli u Dubrovnik. Muzika još nije glasna, nije to disco doba. Poznati zabavnjaci imaju gaže, a ti gledaš kako upasti na ples a da ne platiš… Na kraju, ipak, izlaziš van Grada da slušaš more.
Išao sam ja i vlakom, a za to si trebao pronaći bar petoricu istomišljenika da preko Ferijalca putuješ s popustom. Da dvije noći ne spavaš. Da vidiš Sarajevo. Da vidiš da je Zagreb Europa, a ono tamo tko zna što. Siđeš s vlaka u Sarajevu i prvo što vidiš, vidiš rulju koja na onom lijepom kolodvorskom trgu pere noge i brije se. Što dalje od kolodvora. U Baš Ćaršiju. No to nije to. Zagreb je uvijek Zagreb. Pa onda drugu noć do Ploča. I tako to. Pa onda u kamp Ferijalnog saveza na Lapadu. Pada kiša. Plivanje na sve načine jer šator propušta. Tjedan dana u Dubrovniku, a četiri pada kiša užasno. Ovi primitivci na koje sam osuđen ne znaju što je kultura pa se razdvajam od njih. Vidimo se samo za povratak. Pršut i čaša crnog jedina su hrana na putu od Lapada do Grada. A Grad kao i uvijek, ali mokar. Za kartu na Lovrijencu gladovao sam tjedan dana. Vidio sam Othela i nezaboravnog Jaga, a more je svjetlucalo jer prestala je kiša. Čudno, ali ovdje stanuje Hamlet, a Othelo, ma kako dobar bio, nije to.
I Grad me vidio s crvenim fićom 1973. Manje mi je značio tada. Imao sam svoju luku. Imao sam ruku. A bolio me i zub.