Jednom sam napisala da je J "moja najveća ljubav, sreća, ponos, uspjeh i poticaj!" U jednoj fazi, koja je za mene i muža predugo trajala (ali neću pisati i u njegovo ime pa će ovaj post biti u 1.licu), došlo je do toga da preispitujem tu tezu....

Ljubav....
Voljela sam ga još i u trbuhu kada nisam znala da li će biti dječak ili djevojčica i iako sam silno htjela curu zbog svoje nećakinje, osjećala sam da je dečko....Prvo u trbuhu malo lijen, a onda mali divljak koji već u trbuhu izvodi karate pokrete. Onda je došao tren da se upoznamo i znala sam da je savršen, mislila sam da je to to, rodio se i biti će najbolje dijete na svijetu...

Sreća...
Kada je došao, nekako je sve počelo imati veći smisao, naša ljubav, naš brak, možda čak i moj život. Uživala sam u sreći majčinstva, zajedništva, u onim pogledima koje mi je upućivao nakon što bi se najeo na mojim prsima ("hvala ti mama"), u našim šetnjama, druženju, njegovom napretku i rastu

Ponos...
Postaje rano puzač, mogu se svima hvaliti kako je spretan, s 8 mj maše PA PA, presladak je kako umjesto da hoda u hodalici, on se nasloni na nju i po dnevnom boravku hoda gurajući se..Prvi koraci od mame prema tati i sad mi grop u grlu kada se sjetim kako je od onog maloga sisavca postao čovječuljak koji nakon prvih nesigurnih koraka ubrzo i trči za najboljom prijateljicom loptom....

Ovi osjećaji, imenice ili kako god to želite nazvali nisu se mijenjali, ali u jednom trenutku sam preispitivala one riječi USPJEH I POTICAJ...

Sa nekih 18 mjeseci, niti ne znam točno kada, jer udari te, a da se i ne snađeš, postaje mali mrgudan nezadovoljan čovječuljak. Mislim da sada slutim razloge koji imaju veze sa njegovim zakašnjelim razvojem govora i sa problemima u vrtiću, ali tada nas je jednostavno zateklo...I od onog malca koji je bio sve ono moje što sam ranije navela, svaki dan iz vrtića, iz šetnji, dovodimo doma dijete kakvo nismo očekivali da će postati. Naravno, okolina uvijek svaljuje sve na roditelje i iako znam da smo griješili, trudili smo se da uvijek bude sretan, zadovoljan, pružali smo mu (mislim čak) i puno više nego što ostali roditelji pružaju svojima, a on je i dalje bio drugačiji od onoga što je trebao biti i što smo mi željeli da bude.
Onda se jednoga dana desio zaokret. Teta u vrtiću je rekla da "ne zna kako će s njime". Počela sam čitati raznu literaturu, razgovarati sa svima o našim problemima i počela učiti o njegovim osjećajima i o onome kako on doživljava svijet. Pročitala sam savršenu knjigu koja mi je otvorila oči, a i savijet jedne psihologice ću pamtiti: "Nemojte stalno raditi korak naprijed, ajde napravite korak natrag. Ako se ne želi igrati s autićima, nego želi bacati jastuke, neka ih baca, njemu to nešto znači"....Od tih trenutaka kao da je nekako sve krenulo na bolje, kao da je to što ja njega stvarno razumijem njemu značilo da ga poštujem i sve se počelo mijenjati....Komunikacija se od upiranja prstom, drečanja, histeričnih ispada počela razvijati u prva slova riječi, riječi su počele dobivati značenje, boje na igračkama su počele dobivati svoje prave nijanse, a osmjeh na licu i još važniji, onaj u očima mog trogodišnjaka se počeo vraćati na onaj koji nas je napustio negdje u dobi kada sam rekla da je postalo teško....

Jan jest moj najveći USPJEH I POTICAJ.
Uz njega učim o sebi, učim da niti jedan problem nije nerješiv, da se svaki krivo napravljeni postupak može ispraviti ako se dovoljno želi raditi na sebi i tražiti ispravni put. Uz njega učim da ništa nije konačno, da ako dođeš do jedne etape, čeka te druga, da je svaki dan izazov. Uz njega učim da je lako voljeti jednostavne stvari koje ti se pružaju na tanjuru, a da je teško naći snage voljeti teške osobine, postupke i karakter, ali kada uspiješ sve to voljeti da to još više vrijedi. Uz njega učim da sve što želim mogu ostvariti jer moj trogodišnjak više ne zna što znači bacanje jastuka, nego jedva čeka doći doma iz vrtića da bi uzeo autiće u bojama i vozio ih po stanu. Uz njega učim biti strpljiva i uživati u svakom danu.

Jan JEST moja najveća ljubav, sreća, ponos, uspjeh i poticaj!