Sijedi pramen https://blog.dnevnik.hr/sijedipramen

petak, 22.01.2021.

Sve moje beštije (kada dečko bira ime posta)

Volim životinje. Zapravo teško mi je i zamisliti osobu koja NE VOLI životinje – one su doista najdivniji Božji događaj na planeti. Jedine životinje koje me unervoze su one s žalcima. Mrske su mi i bubamare od kad su se nakotile iza karniše iznad mog kreveta. Gomila gmizavih i letećih crvenih točkica mi je baš nekako gadljivo. Osim toga, jednom mi je sestra rekla da ju je ugrizla bubamara, a mislim da je ugrizla i mene, i od tada sam njihov neprijatelj (ne ubijam ih, samo se namrštim na njihovu pojavu).
Kada mi je bilo četiri, pet godina, dobila sam od strica papagaja Kikija (bio je nimfa, ako se ne varam). Kiki je bio LUUUD. Prvo, moj dojam iz perspektive malog djeteta je da je vrlo brzo rastao. Kreštao je, letio po kavezu time rasipajući perje po boravku, a kada bi ga pustili nije se htio vratiti nego je tata uzimao kavez u ruke i trčao za Kikijem po stanu. Kiki je zato uvijek birao najviše točke na kojima bi se ugnijezdio i time prkosio nama koji smo ga htjeli opet zatočiti. Ubrzo sam razvila alergiju na perje i više ga nismo mogli zadržati. Išao je, što me tješilo, u ruke obiteljskim prijateljima koji su imali ženku njegove vrste pa im je sigurno bilo ljepše i zabavnije u dvoje. Zadnje što znam da je mačka srušila kavez i zadavila ženku dok se Kiki izvukao. Je li još živ ili ne, ne znam, ne zato što me nije zanimalo nego smo sve manje bili u kontaktu s tom obitelji pa sam s njima nekako izgubila i Kikija.
Kao poklon za prolaz prvog razreda s čistom peticom, ponosni roditelji kupili su mi sijamskog mačića. Tada moj najgledaniji, a danas najdraži crtani, bili su Pokemoni pa je bilo sasvim očekivano mačka nazvati Mjaut (a i ličio mu je, sa svojom svijetlom dlakom i plavim očima… i zločestoćom). Mjaut je konstantno radio piz…gluposti. Uvlačio se u mašineriju parkiranih automobila pa je znao dolaziti kući s crnim, masnim i smrdljivim mrljama (tada ga je mama ostavljala pred stanom vičući na njega –kao dijete ga je stavljala u kaznu, a bojala se i za tepihe i plahte). Kao mali, na moru, konstanto je šetao između dvije sobe koje su imale prozor jedna do druge i koje su bile povezane francuskim balkonom (što je u nama budilo strašan grč jer je hodao po uskoj, obloj i klizavoj cijevi, osim toga bila je to druga soba! Znam da bi bilo smiješnije da su u toj sobi bili neki strani ljudi koji su uz to mačkomrsci…no soba je bila bratićeva pa smo ga puštali da izvodi cirkuske akrobacije). To isto ljeto, gospodin Mjaut se sav polijepio na lijepilo za miševe, morali smo ga prati razrjeđivačem da ga odlijepimo, a zatim predugo tuširati pa nam je veterinar rekao da je mačić mali i da je doživio šok, da je slijedećih par sati krucijalno za preživljavanje. I sami uplašeni za njegov život, umotali smo ga u dekicu poput bebe i tješili. Divljak je preživio. Onda je taj isti divljak nešto kasnije, u podrumu zgrade do, nanjušio miša te se provukao kroz podrumski prozor u razini tla, skočio unutra i porazbijao zimnicu stare susjede. Bio je sav od paradajz soka – naravno, mama ga opet nije puštala u stan, dok se ne očisti. Ima još! Kada smo drugi put išli na more, da ne ponovimo prošlo iskustvo, ostavili smo ga kod strine u kući na selu, širokog dvorišta i s nizom drugih mačaka. Tjedan dana poslije dobili smo poziv da Mjaut ne jede, da je dobio krmelje po očima i da se totalno se osušio. Kad smo se vratili, Mjaut je odmah pojeo dvije mamine šake pune hrane, nije se mogao nauživati naših krila – na djelu smo vidjeli kako životinja reagira na ostavljanje i vraćanje svojih vlasnika. Sjećam se kako nije mogao podnijeti da sam spava, skakao je na brave, uvlačio se krevet i spavao sklupčan uz naše glave, a jednom mi je priliko legao direktno na facu, stavivši guzicu kraj mog nosa. Kad smo ga ljeti pokušali naučiti na spavanje na balkonu, derao se toliko da nam je bilo neugodno od susjeda pa smo brzo odustali. Jeo je sve i svašta – kestenje, lubenicu, a htio je probati i Nutellu pa tako, dok sam se u njoj sladila, skočio mi je na trbuh i prsa koristeći ih kao penjalicu do stola. Problem je bio što sam ja sjedila samo u gaćicama tako da mi je raskrvario cijeli trup. I niz je tu drugih, svakidašnjih malih ugodnih, toplih i onih nešto manje lijepih trenutaka, no morali smo se oprostiti s njima kada je mama ostala trudna. Bojala se da će takav posesivan i LUUUD mačak biti prijetnja bebi, pa smo ga dali u Pakrac jednoj obitelji. Iako je tamo imao divno dvorište i dobre vlasnike, kažu da je konstantno prelazio u tuđe, gdje je živjela djevojčica moje dobi. I vjerojatno kada se već uspio navići na novi život, u Pakracu se pojavila svinjska kuga, te su morali uspavati sve životinje u krugu nekoliko kilometara (možda nisu posve točni podaci, no takvo mi je objašnjenje ostalo u glavi). Tužno, što više reći.
Dugo nakon njega nismo imali ljubimca sve dok moja sestra dugogodišnjom upornošću nije dobila psa. Ja sam tada već bila na fakultetu i tog psa nisam doživljavala kao svog ljubimca. Moja mama, inače zbilja vrlo inteligentna žena, izabrala je vjerojatno najgoru pasminu za stan, BIGLA – a zašto baš njega? JER JE LIJEP! I onda je taj lijepi pas napravio razdor u obitelji. Kujica je bila nemoguća. Nitko od nas nije baš imao vremena za upornu i kontinuiranu dresuru. Trebalo je psa naučiti da obavlja nuždu vani, da ne grize sve što mu se nađe na putu, da nam se skače u tanjur čim nešto prigrizemo, da ne gura njušku i ne trga vrećicu čipsa dok na miru želim pogledati film. Ipak smo se na kraju odlučili za udomljavanje – pronašli smo obitelj koja je nudila sve potrebno za jednu takvu pasminu. Danas biglica Gita živi sa svojom sestrom Mašom, s velikim bernardincem kojem ne znam ime i s mačorom kojemu je najslađe da se popne na jednog od pasa i na njima drijema. Imaju veliko dvorište i šumu odmah iza kuće. Imaju i divne gazde i malu djevojčicu koja se s njima igra. Drago mi je da se lijepo udomila, ali što se mene tiče, bigl – NIKAD VIŠE!
A onda, ljeto prije tri godine, najružnije, najnapaćenije i najbolesnije slijepo stvorenje dotetura do kotača moga bicikla. To je već neka druga priča… do tada, lijep pozdrav.
RICA.

Kiki koji se jedva vidi :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sijedi pramen je blog sasvim tipične mlade osobe srednjih dvadesetih. Tematika je raznolika, a postovi dolaze u obliku spontanih misli i bez prevelike obrade. Radujem se svakom novom čitatelju.
Lijepo vas pozdravljam i dobrodošli.
Magdalena

Linkovi