Sijedi pramen https://blog.dnevnik.hr/sijedipramen

utorak, 05.01.2021.

Svi ti gradovi sad su u meni

JERUME. Rođena sam Virovitičanka. Virovitica je relativno mali grad, no ima sve potrebno za normalan, obiteljski život. Ima svoje krasno kazalište i kino, park u središtu grada s dvorcem, okolna izletišta, brda i ribnjake, ima sve važnije trgovačke lance, poštu, bolnicu… i sve je na dohvat ruke. Međutim, Virovitica je doprije 15-ak godina bila prilično siromašno mjesto, mjesto u kojem su se ljudi uglavnom bavili poljoprivredom. Izgledala je sivo-smeđe, ni približno onim gradovima s gradskim jezgrama, divnim vodama i šetnicama uz njih s kojima sam se susretala u svom životu. Virovitica mi, a ni njezini stanovnici nisu baš sjeli. Na kraju krajeva, nisam ni ja bila njihova, Mikeška, i valjda se to osjetilo. Stoga sam vrlo rano shvatila da u tom gradu neću živjeti.

LEGA, LEGA. S upisom na fakultet preselila sam u Osijek. To mi nije bio plan, željela sam upisati fakultet u Zagrebu (ne zbog Zagreba, nego zbog fakulteta), ali nisam uspjela. Do tada nisam poznavala Osijek, u njemu sam bila možda dva puta i za mene je bio sasvim stran. Danas je to moj grad, najljepši, najdivniji, najbolji. U njemu je sve ravno, gdje god da ideš nema puno skretanja, a i ljudi su nekako mili i topli. Kada progovore, gotovo da se naježim, i danas poskakujući sa trosjeda kada čujem Osječanina na televiziji. Tamo sam disala punim plućima.

No i dalje me je u životu, uz svu ljubav prema slavonskoj prijestolnici, ipak vodila ambicija. Tako sam se u jednom trenu našla između Splita i Zagreba. Tada mi se više sviđao Split, u njemu nikad nisam živjela, Dalmacija mi je bila pojam samo uz turizam, pa me je nekako privlačio, ponajviše da vidim hoću li se ja snaći među drukčijim mentalitetom. No Zagreb je nudio nekakve ekonomičnije i praktičnije ponude – bliže sam doma, još uvijek mogu naći jeftiniji stan i nitko me neće otjerati u šestom mjesecu van na ulicu. Presudio je Zagreb.

FAKAT. U Zagrebu sam živjela dvije godine. Prvo vrijeme osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Bili su mi zanimljivi tramvaji, mnoštvo ljudi, velike suvremene zgrade, McDonalds. Bio je to grad koji doista nudi sve (ili meni dovoljno, uvijek će biti onih koji će me podsjetiti „da nisam vidjela prave velike metropole“). Međutim, iz Osijeka koji je bio čisto slavonski došla sam negdje gdje više nije bilo izvornog govora, domaćih ljudi, gdje se više nije moglo identificirati s nečim što mojoj ličnosti nikako ne sjeda. Tako da mi je Zagreb ostao, osim što je doista nudio mogućnost da se ostvarim u struci, ipak na zadnjim mjestima gradova od interesa.

ŠTA DA. Posao me odveo u Rijeku. Rijeka ima radničko srce, to sam negdje nedavno pročitala. Doista mi se sviđa ta izjava. Ona je sasvim drukčija od svih mjesta u kojima sam u životu bila (a domovinu sam obišla u većoj mjeri, u usporedbi s poznanicima). Odakle krenuti? Korzo i okolna priroda, a i okolna mala mjesta jako mi se dopadaju (Selce, Crikvenica, Dramalj, Opatija…). Ljude još uvijek nisam imala priliku upoznati jer je korona onemogućila da se krećemo u nekim većim krugovima. No za njih kažu da su uljudni, alternativni, inteligentni… ako je tako, brzo ću ih zavoljeti. Ono što me rastužuje, a to je moj dojam, ako griješim neka me domaći isprave, da je Rijeka naglo propala. Od grada koji je imao niz tvornica i luku, u kojeg se ulagalo i useljavalo danas vidim grafitima išaran ulaz u Treći maj, beskućnike s dekama koji zamjenjuju stražare; vidim propalu i po život opasnu Harteru, vidim mnogo drače i malih prašuma u gradu; vidim prljave i ukakane ulice… Kada dolazite iz malog pitoresknog mjesta gdje je svaka travka podšišana, gdje je svako zemljište uređeno, gdje je sve manje zapuštenog i neriješenog, Rijeka liči „na vraga“. No, ipak, nekako mi dođe toplo oko srca kad čujem o njoj, sve više obraćam pažnju na spomen njenog imena na Županijskoj panorami, kao što valjda svi obraćamo pažnju kad čujemo svoje gradove u medijima.

Kako post ne bih razdužila tu stajem. Mnogo je još gradova koji su mi bliski srcu pa ih svakako namjeravam spomenuti…već sutra.

ZDRAVO.

Rica.

Na slici je moje najdraže mjesto u rodnom gradu. Onaj crveni tapacirung gledališta i zvuk crno obojenih dasak pozornice gotovo me tjeraju na melankolične suze.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sijedi pramen je blog sasvim tipične mlade osobe srednjih dvadesetih. Tematika je raznolika, a postovi dolaze u obliku spontanih misli i bez prevelike obrade. Radujem se svakom novom čitatelju.
Lijepo vas pozdravljam i dobrodošli.
Magdalena

Linkovi