Ma nije nas briga
200 000 ubijenih, preko milijun protjeranih, neovisnost Republike Srpske načinjena na etničkom progonu Hrvata i Muslimana - Presuda - Nisu krivi
"..Krivi smo mi koji smo ćutali..."
(Đ.Balašević)
Tomislav je bio moj školski kolega, omaleni dječačić crne frčkave kose iz okolice Dervente. Upoznali smo se u školskoj klupi u Beču 1992 godine, kad sam ja kao i on, zbog rata došao u stranu zemlju. Iza nas su sjedili Dejan iz Leskovca i Amir iz Kiseljaka. Prvi dan nam je odmah pričao o svojoj kući pored ceste prema Doboju, velikoj izrezbarenoj metalnoj balkonskoj ogradi koju je tata nedavno prefarbao, ogromnim dvorištem koje se poslije koristilo kao parking za auta, jer je stari pokrenuo neki biznis s konobom i čevabdžinicom, a njemu je bilo žao jer se igrao sa susjedima Amirom, Jovanom i Radivojom lopte i imali su baš puno ravnog prostora. Rekao je da je kuća bila na brežuljku, na onoj velikoj okuci kad se nakon prolaska pokraj groblja tik do grada spuštaš prema unutrašnosti Bosne, kad uranjaš u zelenilo, mnoštvo lijepih kuća pored ceste, seoskih imanja, okruženim marljivim ljudima, koji su godinama živjeli i umirali. U Posavini. U srcu Bosne.
Tomislava se svaki put sjetim kad idem preko Bosanskog Broda u Vitez. Kad god prolazim tim brežuljkom, pa pokraj okuke gdje je kuća, probije me hladan znoj i neki čudan, neopisiv strah jer na onoj metalnoj ogradi o kojoj je pričao piše već desetak godina velikim slovima :"OVO JE SRBIJA!". Krova više nema, izgorio je te godine kad su u noći upali vojnici i kad su njegovi s dvije vrećice odjeće istrčali niz potok u pidžamama. I ostali živi. Osim tate koji je prepoznao susjeda Momira pa je ostao u kući da pokuša razgovarati s njim i dobiti na vremenu da ostali članovi pobjegnu. Tomislav i njegovi ne znaju gdje im je tata, od ljeta 1992 mu se gubi svaki trag. Već petnaest dugih godina.
Je li se itko ikada zapitao kakav je osjećaj izgubiti nekoga, pretpostaviti 99 posto da je mrtav, ali ne znati ni gdje mu je zadnje počivalište? Te na kraju onaj mali jedan posto nade koji uvijek kaže da je ipak "možda" živ, negdje zatvoren i čami godinama..Osjećaj je puno gori od spoznaje smrti.
Umjesto krova na sredini kuće je izrastao ogroman korov (slična riječ samo jedno slovo), i neko šiblje, koje svojim granama, kao pipcima, kao da je obavilo i nepovratno zagrlilo cijelu ljudsku sudbinu. I tako je duž ceste od Broda do Doboja. Stotine kuća koje 2007 godine stoje kao simbol progonstva ili ako već gledamo šturo možda i nečije pobjede ili kako rekoše "NE krivnje". Od 300 000 Hrvata i preko 600 000 Muslimana u Srpskoj danas je Hrvata jedva deset tisuća, Muslimana nešto više, al svakako daleko od stare brojke.
Presuda : NISU KRIVI
"Kad je bio Juli" (dobitnik Večernjakove nagrade za najbolje prozno djelo 2006 ) knjiga je spisateljice Nure Bazdulj, a govori o sudbini jednog malog dječaka i tragičnoj pogibiji njegove obitelji u istočnoj Bosni, protjerivanje iste dok se kruh pekao u reni, dok je kuća odisala mirisom kisela mlijeka, dok su lutke male sestre bile porazbacane po kući, netko je uletio i učinio "pravu stvar". Ubio ih. I još nekoliko tisuća istomišljenika, koji su živjeli u najsiromašnijem dijelu Bosne, živjeli svoj život, pekli pite i kruh, čuvali goveda, slavili svoje praznike. I nekom su nešto skrivili.
Kao i uvijek u slučaju Bosne i ljudi u njoj, tako je i u knjizi, kraj je tragikomičan pošto se poslije odrasli mladić opet zaljubljuje u djevojku druge (srpske) nacionalnosti iako mu je cijelo selo ubijeno od strane Srba. Na kraju to je jedino i ispravno. Jer je ipak pobijedila ljubav. Na ovaj ili onaj način.
Knjiga je dvajest i nešto kuna, a ima nemjerljivu životnu poruku. Isplati ju se kupiti, vjerujte mi.
.....
Ovako su tekli "pregovori" o eventalnom izručenju i puštanju nevinih civila iz okruženja u Srtebrenici između Ratka Mladića i Nizozemske divizije koja je trebala jamčiti mir i život. Pogledajte obavezno:
VIDEO
Teza da ne volim politiku je previše isfurana stvar. Teza da me ne zanima prošlost isto.
Jasno mi je samo jedno. Da je svijet zbilja pokvaren i da se sve temelji na interesima, političkim ustupcima i igrarijama. Zbog kojih će jedna epoha biti proglašena kao normalnom, u kojoj nije bilo genocida. Iako se u nekim kazametima ubijalo i streljalo na smjene. Iako je netko gazio rijeke Drine i Save i dolazio na naš teritorij s namjerom da ubije, zapali i siluje. I za to djelo nije kažnjen.
I da, mene jebena prošlost zanima i uvijek će me zanimati i trebala bi zanimati svakoga, jer smo na neki način dio nje. Očito je nekima veliki problem nositi se s krivnjom. Al to već nije moje područje.
Na kraju isječak iz dijela snimke srpskih vojnika..Komentar je suvišan...A Youtube je pun takvih scena kao nar košpica .
VIDEO
Presuda: NISU KRIVI
Na kraju jesam li možda Ja Kriv??????
.
..Smijehom strah pokrijem..
Neki vele da je dovoljno muziku slušati. Kupe najnoviji CD od nekog orkestra, stave ga u PC i trče po kući dok se muzika vrti. Ne ide to baš tako. Muziku treba čuti, osjetiti, kao što nije dovoljno gledati u neko likovno djelo.. Treba vidjeti..
"Evo s tobom sam dva tjedna i ne razumijem te. Ovdje kao da je vrijeme stalo, nitko ništa ne radi, nema muvinga, osim dole u čaršiji, ljudi ljenčare i ispijaju kafe, kuće su u selu stare i trošne, sve se odselilo u kolonije ili neđe vani, a ti sav ushićen ko da si dobio na lotu"..
...
Prošlo je već tri ljeta kako je A. bio u Bosni. Narod se smijao u selu dok je hodao okolo s kamerom i snimao susjede kako pod lozom kafenišu, Markovu kravu kako pase u njivama, starog Tunu kako sjedi s one strane brda i sjedeći posmatra selo u dolini danima, mjesecima, s polupraznom bocom rakije i vrčom hladne vode s izvora s desne strane. Penjao se A. i na G. vrh i snimao s njega cijelu kotlinu, mnoštvo šarenih krovova razasutih okolo poput pješčanog praha, par dimnjaka od stare tvornice kao zadnjim ostalim znakom komunizma, velike hale na južnijoj strani izgradjene nakon minulog rata, pravilno neraspoređene po nekad poljoprivrednom dobru, a danas "suvremenoj" građevinskoj zoni.
Otrčao je A. i na drugi kraj sela do vode, pa preko do Marjanove stare štale, jedne od najstarijih i najbolje očuvanih u selu, s kolima starim ispred nje, gotovo u raspadnutom stanju, nagriženima od zuba lopova i vremena. Stao je na tren pokraj i kao da je vidio ljude kako idu iz nje, kako mu stari Marjan maše držeći vile u desnoj ruci, a njegov sin Jozo se vraća putem s kesom u ruci idući sa fakulteta.
Žene su na kafi pričale kako mu je kosa malo opala u zadnje vrijeme, da je i ono malo što ima pobijelilo u bijelom svijetu, a vala dosadan je s onom kamerom, ni u klozet nije otišao bez nje. Čudile su se šta mu je toliko zanimljivo po jadnom selu i kraju, ta u Americi je tek od devedeset pete, a ovoga jada se nagledao u svojih trideset godina. Nije preko bare bio ni deset godina, a došao je natrag s kamerom i hrpom kazeta pokušavajući s njima uhvatiti djelić onog što nije mogao dobiti na šturim izvještajima CNN reportera koji su od svojih izvještaja za svijet pravili holivudske akcijske filmove, sve s ciljom da se njihovo ime zapamti, a to što će svijetu otić kao vijest odavde ionako nije nikog sikiralo. A nema tog šefa koji bi mogao kontrolirati njihov posao.
Preko bare je morao otići. Kaže da to nije napravio radi sebe, jer je tamo jako nesretan, nego radi djece. Ko će bolan, trpit naše konje da se svađaju godinama ko je počeo jebeni rat i šta će ko učiti u školi. Ja sam to morao proći, djeca ne moraju.
Čovek sam,ženo!
"..Hej Džo jesi šenuo,
kuda si to s pištoljem krenuo"..
Neki dan mi dotična djevojka u kopiraoni di kopiram meni potrebne materijale nakon moje uvodne već uvijek replicirane jezične budalaštine reče Heuretičnu izjavu :"Siddarhta, pa ti si oriđiđi Bosanac"!
"Ček bre mala, šta sad to treba da znači"? Ako si me uvrijedila duša će ti šejtanu u džehenem,znaš li to?-upitah je ozbiljnim glasom, koristeći Turcizme mislim samo na tom mjestu, u kopiraonu u Baschieri i nigdje drugdje..Eto kad odeš u tudjinu i riječi kojih si se sablažnjavao postanu ljupke i drage..
"Pa nikaj, sam ti velim da bi voljela da su i naš dečki tak ludi i otkačeni i ono, ma znaš"!
Oriđiđi Bosanac, mislim u sebi, šta bi to trebalo značiti? Meraklija, možda priglup, mada znam da nam se taj epitetić neprestano nepotrebno priljepljuje 
, kao Ercegovcima bijele čarape iako ih je zadnje nosio neki Mate iz devedesete. Al dobro, Fadila rekoh joj, svaćam to kao kompliment, daj ti meni snaviljči te skripte i dokumente, pa da iđem!
Volim tu kopiraonu, drage su mi mlogo dotične djevojke jer su uvijek preljubazne, spremne na zajebanciju, zdravu of course, di se čojek našali na svoj račun, jer to je najbolje, bezbolno i znaš da nemaš problema, nisi nikog uvrijedio osim sebe. "Brijem" da nisu ni nešto preplaćene na poslu, žive kraj s krajem, al su uvijek vesele i ljubazne i spremne za uslugu. Da su muškinje rekao bi:"Svaka Vam dala"! Ovako, cure legende ste!
Kategorija posta: Ekonomija-"Odnos trgovca prema kupcu"
Post scriptum
03.03.2007
Je koncertić MOSTAR SEVDAH REUNION s Ljiljanom Buttler. Ako ne znate tko je to namah na Gugl.
Pa eto ko voli svirku mnoštva instrumenata, sevdaha i miksovanog romskog glasa nek navrati do Besta..
Jes da nije neko mjesto, al štaš sad. Ja idem, pa makar moro odmah s koncerta na posao.
Sad će neki reći : "A što je to sevdah"?
E to vam je određeno beztežinsko stanje duše i tijela. Neki ljudi pametniji od mene su to pretočili u riječi pa ako vas zanima, evo vam LINK:What is Sevdah?
I jedno pitanjce...za kraj..
Sto mu gromova,
jelenskih mi rogova,
svih mi dabrova s Ontaria,
karamba, karambita,
tako mi čukundede vrača
i bubnjeva Darkvuda,
dal’ je bilo bolje za vrijeme druga Tita??????????
..Da sam ja netko..
Bio sam danas u susjednom kvartu. U kvartu u kojem je veliki Velesajam, simbol ekonomske (ne)moći svakog grada, obojenog kapitalizmom i tranzicijom.
Put od tramvajske stanice ka zgradama vodi kroz podhodnik koji je jedan od čišćih u ovom dijelu grada, uredno popločan, neišaran, s dizalicom za invalide i pokojom trgovinicom i kioskom u utrobi. Iz utrobe je dopirao lagani zvuk gitare, melodičan i uhu ugodan, za razliku od onog u mom kvartu gdje harmonikaš svira neke neartikulirane sonate već par godina, bez ritma i radosti. Dok sam prolazio kroz utrobu vidio sam ženu s gitarom u ruci, od nekih četrdesetak godina, s oskudno dojevenom odjećom, blago ispranom crvenom kosom koja je već dobrano izrasla i nazirale su se sijede ispod njih, duboko upalim očima oko kojih su se spustili, kao dva gusta crna oblaka, dva podočnjaka. Pjevala je veselim sretnim glasom jednu pjesmu koja me podjećala na neka davna vremena..Al ona nisu ovaj put tema..
"..Sunce izlazi i zalazi, sve je kao i obično,
kada o tebi ne razmišljam stvarno se osećam odlično.."
Još nisam čuo da je netko otpjevao baladu od Čorbe na ovako veseo način. Stao sam na tren ispred nje, nageo se na obližnji zid i odlučio poslušati pjesmu do kraja, praveći se da pišem poruku i čekam nekoga...
"Ja imam svoj mali svet i oko njega kineski zid...."
Nakon nekog vremena ostavio sam mobitel i digao pogled ka njoj i gledao je ravno u oči. Ona je udarala još temperamentnije po žicama, videći moju zainteresiranost, te htijući da s još većim žarom kupi moju blagonaklonost i nešto sitniša koji bi joj bio dostatan za kakav gemišt ili hot dog.
Gledam je kako svira, s čudnim sjajom u očima, nastalim možda od marihuane, vidim kako joj se ramena blago dižu, kako postaje još veselija, svjesna da je netko stao i da je sluša, kako joj se osmjeh širi skoro do uha pokazujući pokoji žuti, oronuli zub. U tom trenu sam svu sreću svijeta vidio skrivenu iza već oronulog tijela jadne žene. Ona je bila u tom trenu "netko" netko radi kog je jedan mladić stao i slušao ono što svira..
Pokušah se sjetiti koliko sam puta poželio da budem netko, počevši od najranijeg djetinjstva, kada su nam snovi bili vezani uz filmske glumce ili poznate sportaše, atraktivna zanimanja..Kako su se s odrastanjem i sazrijevanjem želje mijenjale, kako je bilo vrijeme kada sam u godinu dana promijenio deset zanimanja..
Kad sam prestao da vjerujem da sam ja netko tko može promijeniti svijet, neke nazore koji nisu odgvarali mojim idealiziranim stavovima o ljudima, svijetu životu?
Onu veče kad sam u studenstkom domu bio s cimerima, gladan i bez para, suočen s problemom kako se nahraniti i dočekati ponedjeljak kad stiže pošiljka, kad smo našli paštetu i vrećicu s kruhom koji je bio blago pozelenio, kojeg smo sretni pojeli. Htjeli smo mijenjati svijet, pisati i djelovati, a bili smo gladni..Kako nahraniti druge, ako si sam gladan? Ne ide.
Nekada davno sam u jednom komentaru napisao ovo:
"Što znači biti netko?
Zapravo sve i ništa. Nekada mali čovjek može napraviti veliku stvar.
Sad ću se zapitati ,a što je velika stvar? Za mene je Velika stvar je usrećiti nekog i ne tražiti ništa zauzvrat..Možda i najteža jer je kod ljudi postalo sve uzročno-posljedično.."
Bio sam još par minuta u podhodniku i slušao još nekoliko pjesama, bacio nešto sitniša i otišao do ambulante na pregled. Unutar ambulante jedan čovjek ima štand s knjigama i sasvim naprijed, na najvidljivijem mjestu prodaje nekoliko knjiga Vesne Krmpotić istog naslova "Košulja sretnig čovjeka"..Znate svi tu priču, vjerujem, neću je ponavljati..Koja ironija, u ambulanti neko prodaje vodič ka traženju sreće..
