.
Beč - Glavni grad Austrije i Ironija Balkana
Prošli tjedan me put odveo u Beč. Grad u kojem sam proveo određeno razdoblje života, grad u kojem živi veći dio članova moje obitelji, mjesto koje nosim u srcu kao i još njih dva-tri kroz koja su se vukla kola noseći breme ovih dvajest i kusurče godina.
Svaki put kada posjetim Beč, čaršiju do čijih je zidina prije kojih stotinu i nešto godina mirisao Turski pašaluk, a danas je najistočnija zapadnjačka metropola, sazidana od plemena Balkana, ukorijenjenih u čvrste Bečke zidine zajedno s sve manjim i manjim brojem Esterajhera i sve većim brojem crnaca i azijata iznenadim se novim zgradama, velebnom širenju grada, modernizaciji - te napose, brojem ljudi iz EX Yuge u njemu.. Lijepo za zemlju koja je prije šezdesetak godina bila Hitleru u njedrima..
Šetajući gradskim ulicama, prolazeći pokraj ogromnih hvale vrijednih znamenitosti u centru grada, trgovina i shopova gdje mame ljubazna i nasmiješena lica prodavača, svako malo se trgnem na novotvorenu trgovinicu s Ex-Yu prostora, poznatim govorom slučajnog prolaznika, kafićem u uličicama koji nosi ime nekog mjesta u Bosni, Srbiji ili Hrvatskoj. Ništa ne bi bilo čudno i mnogo bi Dunava proteklo njime, a da se nitko ni ne osvrne na sve to, jer ipak doba je globalizacije, izjednačavanja prava raznih i različitih, a ipak nam kuca doba kad se veliča ispravna krilatica da su svi ljudi jednaki i da treba dati šansu svakome tko ju je zaslužio; da nije prije petnaestak godina na Balkanu bio divljački rat u kojemu su sudjelovali svi, neki manje, neki više (to u ovom postu nije bitno).
"Hundertwasserhaus"
U Beču od nekih 1 750 000 stanovnika otprilike živi oko 100 000 Srba, 50 000 Hrvata, 30 000 Bosanaca i Hercegovaca (dakle Srba, Hrvata i Muslimana deklariranih kao BiH), nešto Makedonaca i malo Slovenaca. I svi su mirni, fini, na ulicama se ponašaju normalno, izlaze u iste kafiće, međusobno se miješaju bez razlika i netrepljivosti. Sasvim normalno je da Hrvat ima curu Muslimanku ili Srpkinju, nitko na to ne baca više komentare, osim nekada konzervativnih roditelja.
Sjećam se mog okruženja u doba življenja u Beču, dakle bio sam u osnovnoj školi, a rat je harao Bosnom. Najbolji prijatelj mi je bio Amir iz Kiseljaka i Dejan iz Leskovca. I baš nam je bilo super. Sjećam se scene kada me ispred škole napao Tomislav iz Splita (dakle Hrvat) jer navijam za Dinamo i htio me namlatiti. Vidno viši i jači od mene nasrnuo je s školskom torbom i u zadnji tren se ispriječio Amir i mlatnuo ga šakom i momački istreskao.
U tzv. Ottakringerstrasse (nazvana u Beču Balkanstrasse) su ispremiješani kafići i Srba i Hrvata i Muslimana, mladi izlaze na sva mjesta, vodeći se za jednom krilaticom-dobrim provodom, okupanim znojem cajki koje trešte iz Balkanskih kafića.
Uz toliku netrepljivost na ovim prostorima, burnu prošlost obilježenom krvlju i ratom, narod se tamo ne barče. Niti cvijetom. Danas je Beč uz tolike doseljenike među šest najboljih gradova za život u svijetu. Stopa nasilja je u odnosu na Berlin i London zanemariva. Socijalna prava se ubrajaju među pet najboljih u Europi.
Rekao bi čovjek onako površno: "Jebo lud zbunjenog"! Kako je to moguće?
Teško je shvatiti razlike i teško je napraviti paralelu u prošlosti isprepletenu žrtvama, migracijama, ali što više upoznajem ljude sve sam više i više siguran da nam je bullshit i zlo, pa i današnja mržnja mladih nametnuta sa strane.
Nema mi logike da se mogu u Beču družiti s svima, a u Sarajevu naprimjer ne. Ili u Mostaru. Ili na ekskurziji u Beogradu. Ili bilo gdje u Bosni i Hercegovini koja je stoljećima ispremješana u Bosanski lonac.
Što više razmišljam, shvaćam i ostajem zaprepašten brojem normalnih ljudi Na Balkanu, istim onima kojima sa zapada govore da su Balkanci divljaci, a zapravo su sami isti. Ma joj. Nekad mi se na pomisao Zapada okrene stomak.
Šetao sam juče Cvjetnim trgom. Omamljen jačinom sunca i blagom pospanošću hodao sam kroz gomilu lica, koja su jurila svatko za svojim putem, ciljom, ne osvrćući se okolo ni na tren. Umoran i malaksao sjeo sam na klupu koja gleda prema mnoštvu stolica ispred kafića odakle je dopirala graja mnoštva okupljenih ljudi raznih profila; od šminkera, sponzoruša do studenata, hipija, ljudi povezanih nevidljivom sponom, besposlenošću. Ispijali su slatko kave, pričali raznorazne priče, komentirali slučajne prolaznike. S druge strane odmah ispod pravoslavne crkve, na par metara od njih spavalo je nekoliko beskućnika. Pogled mi se zaustavio nekoliko trenutaka na njima. Jedan od njih se blagim pokretom okrenuo s bočnog položaja na leđa i protegao ruke. Stavio ih je ispod glave te spustio umorne kapke na oči. Par trenutaka nakon tog ispod njegove guzice se počela stvarati mala lokva žućkaste boje. Pa sve veća i veća koja je počela krivudavo curiti prema prvom stolu obližnjeg šminkerskog kafića. Dvije cure za prvim stolom su za tren podignule glavu, šapnule nešto jedna drugoj, blago se okrenule u stranu i nastavile se dalje smijati. "Blještavilo" i "dno" grada u pet metara...
Večeras putujem u .... i vraćam se tek krajem tjedna..A na blog možda i malo kasnije.
U zraku je neka čudna vlaga i okus depresije. Možda.Ili već šta. Tko zna.
Lijepo mi stojte. Do nekada.
