Štafete ko štafete ne volim, al kad je o glazbi riječ onda se pravi iznimka,jel.
Tnx Southern girl
Obično me pjesme vežu uz neka razdoblja života, tužne ili manje tužne uspomene, razdoblja kojih se prisjetim čim čujem melodiju meni drage pjesme...
No dobro da me ne bi priča uvatila, krenimo.
Redosljed kao ni pjesme ne povezujte niti s čim, to su samo meni poznati razlozi.
Kako nisam skontao kako skinuti pjesmice, onda se ograničavam samo na jubitu, da je malo u širinu onda bi lista bila i dulja. Ovako, thats it!
"Čojek koji je prodao sve, pa i svijet"
David Bowie
Jedna strana je više voljela obradu Nirvane druga Davida B.
Nekako mi je David to pjevao s više srca, a Kurt C. je davao priliku instrumentima. Iako obje obožavam,stavljam Bowia.
***
Na ovom mjestu bi trebala biti "Žena drugog sistema" od Štulića, ali kako je na na jubitu njegovo djelo u tragovima, ostat ćete uskraćeni da čujete tu stvar ovdje. Uostalom onaj koji je zna, sigurno mu je odlična i ima je na kompu, a za ostale postoji google.
***
Nikad si neću oprostiti Velesajam i njihov koncert koji sam propustio. Dobro, nisam imao para. Al to nije izgovor. A kao "volim ih".
Pjesma uz koju bi mogao plakati danima, da me ne bude sram što plačem i što sam muško. Znate ono:"Kao suze nisu za muške". Nisu kurac.
Deep Purple
Slobodno zapjevušite...
"...I have often told you stories
About the way
I lived the life of a drifter
Waiting for the day
When Id take your hand
And sing you songs
Then maybe you would say
Come lay with me love me
And I would surely stay
But I feel Im growing older
And the songs that I have sung
Echo in the distance
Like the sound
Of a windmill goin round
I guess Ill always be
A soldier of fortune..."
Many times Ive been a traveller
I looked for something new
In days of old
When nights were cold
I wandered without you
But those days I thougt my eyes
Had seen you standing near
Though blindness is confusing
It shows that youre not here
Now I feel Im growing older
And the songs that I have sung
Echo in the distance
Like the sound
Of a windmill goin round
I guess Ill always be
A soldier of fortune
Yes, I can hear the sound
Of a windmill goin round
I guess Ill always be
A soldier of fortune
***
Uz njega sam se zaljubljivao i sanjao, slušao pjesme u busu vozeći se strmim liticama kanjona Vrbasa. Bio sam na par koncerata, svaki je bio blizu ekstaze, bura emocija u meni i oko mene.
A danas, danas sam malo stariji, došli su na njegove koncerte neki drugi klinci, malo smo se udaljili, rekao bi da smo trenutno na vi. Nekako je tako stalno, malo dodje malo ode, ali neke pjesme su zauvijek u meni..
Ne , stvarno nikada nisam volio Januar. Rijetko mi je donosio lijepe poklone...
Da ne budu sve balade ili da se ne prošire glasine, nu onog siddarhte pravi depresivac, a padaju mi danas samo baladice napamet mislio sam staviti "Seven nation army" al se sjetih da je kod "Southern girl" ista pjesma. Mene nije vezala za Talijane, ali za neki bunt jest. Neki vlastiti egotripni, u glavi.
Kao zadnju stvar bi stavio jednu aktualnu stvar koja mi se svezala za misli. Nisam mogao izabrati petu stvar izmedju Rundeka i Letu stuke, a kako su snimili duet, evo pjesme koja me njiše ka mom suncu..
Rundek feat. L.Stuke.
Malo trube, malo teškog januara, malo ciganskih očiju kroz koje često gledam na svijet. Na kraju malo karnevala i sunca..Ma ideeeee....
Na kraju.Zaista je teško odabrati baš pet,onih pravih. Al eto..
..S vrha .."Fiume"..
Umjesto pozdrava sunčanom danu....
Gle, maločas sam dolazio,a vrata su bila zaključana. Ogromni lokot s katancem je obavio rešetke kao hobotnica. A netko prije tren, kao da je htio da me pozove,ali se posramio, otvorio je kradom vrata i pozvao me u vrt da dođem i da se odmorim.
U čovjeku je od davnina strah od nepoznatog i nezvanog, s tim se javlja potreba za građenjem ograda i zidova, od pijeska, kamena, željeza, misli..Najteže su mi ove potonje, koje ne vidiš, a njihovo breme žulja ramena do neizmoglosti.
Da, odavde se pruža divan pogled, na ono što je čovjek izgradio i na ono što mu prkosi. Gledam more u daljini i vidim čovječanstvo, gledam ovu krivudavu rječicu koja se ulijeva u njeg i vidim sebe..
Kad sam se popeo na vrh kule divio sam se moru i pogledu koji seže po kristalnom jasnom danu unedogled. U tren se sjetih da je kulu čovjek napravio da bi vladao i pokoravao.
Ovaj prozor ima neki čudan prizvuk boli. Kao da je sagrađen da bi kroz njega preko provalije gledao most i zelenilo koje se širi okolinom, ali kroz obrise rešetaka, koje su simbol ropstva. Na tren sam se osjećao kao papagaj u zlatnoj krletci. I stresao sam se do dubine. Ne stavljajte ni na koga okove, jer okovi , pa makar i zlatni, ubijaju u nama slobodu i ljubav, osjećaje koji nadahnjuju.
Razbacani kristalići proljeća...
..Bosna naravno..
Nitko mi ništa ne može.Svake godine sam tu,rađam se i cvjetam kako bi odrastao i na jesen umro.
I ima smisla,vjeruj mi!.
Često se pitam koliko čavala boli treba da primi naše srce, da bi doživjelo onu spontanu,
ničim kupljenu sreću?
Nekad smo za istim stolom jeli, nekad smo iste nevolje imali, nekada smo sanjali iste snove..
Slučajni Prolazniče, našeg traga ni imena osim isklesanog kamena u obliku križa na ovoj zemlji nema...
Zarasle su staze moje...
..Ne nisam sjeo da bi gledao staru ogradu, nego da bi se divio planini u daljini. Ogradu ne vidim jer oči ne vide, gledam srcem koje čezne za daljinom..
..I ja sam vidio čar u nebesima i zato godinama dižem grane ka nebu i rađam plodove..
Vidjeti nebo kroz krošnju drveta je nešto sasvim drukčije
..Ja mogu biti samo trag života, nikako smrti..
..Ne, on se nije radovao jutarnjem suncu.
On je pokunjen pitao:"Zašto je prestala padati kiša?"..
Iz sna se probudio naglo. Kazaljka sata je odmicala polako na zidu, kao umorni kočijaš nekih starih, dotrajalih kola i govorila mu da je vrijeme da ustane. Kroz maglu misli mu se probijala prva sunčeva zraka na šupljem prozoru, neuspjelom pokušaju zamračivanja noći.
Pa to je bio samo san!-uzviknu u sebi. Onaj san koji se duboko ureže u pore misli, da gubiš nit koja ga dijeli od stvarnosti, pitajući se zapravo, je li to bio san ili stvarnost?
Bio je san. Ali divan.
On i ona. Negdje daleko, u nekom gradu, koji ne poznaje ni vrijeme ni probleme, idu, šetaju, rasterećenih nogu i briga, po kiši.
Zagrljeni šetaju štiteći se samo kišobranom.
Da, kriv je bio šupalj prozor. I prva sunčeva zraka koja je zagolicala sneno lice. Inače bi idila potrajala duže. On i ona. I kišobran.Na kiši..U noći..
