..S vrha .."Fiume"..
Umjesto pozdrava sunčanom danu....
Gle, maločas sam dolazio,a vrata su bila zaključana. Ogromni lokot s katancem je obavio rešetke kao hobotnica. A netko prije tren, kao da je htio da me pozove,ali se posramio, otvorio je kradom vrata i pozvao me u vrt da dođem i da se odmorim.
U čovjeku je od davnina strah od nepoznatog i nezvanog, s tim se javlja potreba za građenjem ograda i zidova, od pijeska, kamena, željeza, misli..Najteže su mi ove potonje, koje ne vidiš, a njihovo breme žulja ramena do neizmoglosti.
Da, odavde se pruža divan pogled, na ono što je čovjek izgradio i na ono što mu prkosi. Gledam more u daljini i vidim čovječanstvo, gledam ovu krivudavu rječicu koja se ulijeva u njeg i vidim sebe..
Kad sam se popeo na vrh kule divio sam se moru i pogledu koji seže po kristalnom jasnom danu unedogled. U tren se sjetih da je kulu čovjek napravio da bi vladao i pokoravao.
Ovaj prozor ima neki čudan prizvuk boli. Kao da je sagrađen da bi kroz njega preko provalije gledao most i zelenilo koje se širi okolinom, ali kroz obrise rešetaka, koje su simbol ropstva. Na tren sam se osjećao kao papagaj u zlatnoj krletci. I stresao sam se do dubine. Ne stavljajte ni na koga okove, jer okovi , pa makar i zlatni, ubijaju u nama slobodu i ljubav, osjećaje koji nadahnjuju.
