..Ne, on se nije radovao jutarnjem suncu.
On je pokunjen pitao:"Zašto je prestala padati kiša?"..
Iz sna se probudio naglo. Kazaljka sata je odmicala polako na zidu, kao umorni kočijaš nekih starih, dotrajalih kola i govorila mu da je vrijeme da ustane. Kroz maglu misli mu se probijala prva sunčeva zraka na šupljem prozoru, neuspjelom pokušaju zamračivanja noći.
Pa to je bio samo san!-uzviknu u sebi. Onaj san koji se duboko ureže u pore misli, da gubiš nit koja ga dijeli od stvarnosti, pitajući se zapravo, je li to bio san ili stvarnost?
Bio je san. Ali divan.
On i ona. Negdje daleko, u nekom gradu, koji ne poznaje ni vrijeme ni probleme, idu, šetaju, rasterećenih nogu i briga, po kiši.
Zagrljeni šetaju štiteći se samo kišobranom.
Da, kriv je bio šupalj prozor. I prva sunčeva zraka koja je zagolicala sneno lice. Inače bi idila potrajala duže. On i ona. I kišobran.Na kiši..U noći..
Post je objavljen 02.04.2007. u 20:17 sati.