Šetao sam juče Cvjetnim trgom. Omamljen jačinom sunca i blagom pospanošću hodao sam kroz gomilu lica, koja su jurila svatko za svojim putem, ciljom, ne osvrćući se okolo ni na tren. Umoran i malaksao sjeo sam na klupu koja gleda prema mnoštvu stolica ispred kafića odakle je dopirala graja mnoštva okupljenih ljudi raznih profila; od šminkera, sponzoruša do studenata, hipija, ljudi povezanih nevidljivom sponom, besposlenošću. Ispijali su slatko kave, pričali raznorazne priče, komentirali slučajne prolaznike. S druge strane odmah ispod pravoslavne crkve, na par metara od njih spavalo je nekoliko beskućnika. Pogled mi se zaustavio nekoliko trenutaka na njima. Jedan od njih se blagim pokretom okrenuo s bočnog položaja na leđa i protegao ruke. Stavio ih je ispod glave te spustio umorne kapke na oči. Par trenutaka nakon tog ispod njegove guzice se počela stvarati mala lokva žućkaste boje. Pa sve veća i veća koja je počela krivudavo curiti prema prvom stolu obližnjeg šminkerskog kafića. Dvije cure za prvim stolom su za tren podignule glavu, šapnule nešto jedna drugoj, blago se okrenule u stranu i nastavile se dalje smijati. "Blještavilo" i "dno" grada u pet metara...
Večeras putujem u .... i vraćam se tek krajem tjedna..A na blog možda i malo kasnije.
U zraku je neka čudna vlaga i okus depresije. Možda.Ili već šta. Tko zna.
Lijepo mi stojte. Do nekada.
