Ma nije nas briga
200 000 ubijenih, preko milijun protjeranih, neovisnost Republike Srpske načinjena na etničkom progonu Hrvata i Muslimana - Presuda - Nisu krivi
"..Krivi smo mi koji smo ćutali..."
(Đ.Balašević)
Tomislav je bio moj školski kolega, omaleni dječačić crne frčkave kose iz okolice Dervente. Upoznali smo se u školskoj klupi u Beču 1992 godine, kad sam ja kao i on, zbog rata došao u stranu zemlju. Iza nas su sjedili Dejan iz Leskovca i Amir iz Kiseljaka. Prvi dan nam je odmah pričao o svojoj kući pored ceste prema Doboju, velikoj izrezbarenoj metalnoj balkonskoj ogradi koju je tata nedavno prefarbao, ogromnim dvorištem koje se poslije koristilo kao parking za auta, jer je stari pokrenuo neki biznis s konobom i čevabdžinicom, a njemu je bilo žao jer se igrao sa susjedima Amirom, Jovanom i Radivojom lopte i imali su baš puno ravnog prostora. Rekao je da je kuća bila na brežuljku, na onoj velikoj okuci kad se nakon prolaska pokraj groblja tik do grada spuštaš prema unutrašnosti Bosne, kad uranjaš u zelenilo, mnoštvo lijepih kuća pored ceste, seoskih imanja, okruženim marljivim ljudima, koji su godinama živjeli i umirali. U Posavini. U srcu Bosne.
Tomislava se svaki put sjetim kad idem preko Bosanskog Broda u Vitez. Kad god prolazim tim brežuljkom, pa pokraj okuke gdje je kuća, probije me hladan znoj i neki čudan, neopisiv strah jer na onoj metalnoj ogradi o kojoj je pričao piše već desetak godina velikim slovima :"OVO JE SRBIJA!". Krova više nema, izgorio je te godine kad su u noći upali vojnici i kad su njegovi s dvije vrećice odjeće istrčali niz potok u pidžamama. I ostali živi. Osim tate koji je prepoznao susjeda Momira pa je ostao u kući da pokuša razgovarati s njim i dobiti na vremenu da ostali članovi pobjegnu. Tomislav i njegovi ne znaju gdje im je tata, od ljeta 1992 mu se gubi svaki trag. Već petnaest dugih godina.
Je li se itko ikada zapitao kakav je osjećaj izgubiti nekoga, pretpostaviti 99 posto da je mrtav, ali ne znati ni gdje mu je zadnje počivalište? Te na kraju onaj mali jedan posto nade koji uvijek kaže da je ipak "možda" živ, negdje zatvoren i čami godinama..Osjećaj je puno gori od spoznaje smrti.
Umjesto krova na sredini kuće je izrastao ogroman korov (slična riječ samo jedno slovo), i neko šiblje, koje svojim granama, kao pipcima, kao da je obavilo i nepovratno zagrlilo cijelu ljudsku sudbinu. I tako je duž ceste od Broda do Doboja. Stotine kuća koje 2007 godine stoje kao simbol progonstva ili ako već gledamo šturo možda i nečije pobjede ili kako rekoše "NE krivnje". Od 300 000 Hrvata i preko 600 000 Muslimana u Srpskoj danas je Hrvata jedva deset tisuća, Muslimana nešto više, al svakako daleko od stare brojke.
Presuda : NISU KRIVI
"Kad je bio Juli" (dobitnik Večernjakove nagrade za najbolje prozno djelo 2006 ) knjiga je spisateljice Nure Bazdulj, a govori o sudbini jednog malog dječaka i tragičnoj pogibiji njegove obitelji u istočnoj Bosni, protjerivanje iste dok se kruh pekao u reni, dok je kuća odisala mirisom kisela mlijeka, dok su lutke male sestre bile porazbacane po kući, netko je uletio i učinio "pravu stvar". Ubio ih. I još nekoliko tisuća istomišljenika, koji su živjeli u najsiromašnijem dijelu Bosne, živjeli svoj život, pekli pite i kruh, čuvali goveda, slavili svoje praznike. I nekom su nešto skrivili.
Kao i uvijek u slučaju Bosne i ljudi u njoj, tako je i u knjizi, kraj je tragikomičan pošto se poslije odrasli mladić opet zaljubljuje u djevojku druge (srpske) nacionalnosti iako mu je cijelo selo ubijeno od strane Srba. Na kraju to je jedino i ispravno. Jer je ipak pobijedila ljubav. Na ovaj ili onaj način.
Knjiga je dvajest i nešto kuna, a ima nemjerljivu životnu poruku. Isplati ju se kupiti, vjerujte mi.
.....
Ovako su tekli "pregovori" o eventalnom izručenju i puštanju nevinih civila iz okruženja u Srtebrenici između Ratka Mladića i Nizozemske divizije koja je trebala jamčiti mir i život. Pogledajte obavezno:
VIDEO
Teza da ne volim politiku je previše isfurana stvar. Teza da me ne zanima prošlost isto.
Jasno mi je samo jedno. Da je svijet zbilja pokvaren i da se sve temelji na interesima, političkim ustupcima i igrarijama. Zbog kojih će jedna epoha biti proglašena kao normalnom, u kojoj nije bilo genocida. Iako se u nekim kazametima ubijalo i streljalo na smjene. Iako je netko gazio rijeke Drine i Save i dolazio na naš teritorij s namjerom da ubije, zapali i siluje. I za to djelo nije kažnjen.
I da, mene jebena prošlost zanima i uvijek će me zanimati i trebala bi zanimati svakoga, jer smo na neki način dio nje. Očito je nekima veliki problem nositi se s krivnjom. Al to već nije moje područje.
Na kraju isječak iz dijela snimke srpskih vojnika..Komentar je suvišan...A Youtube je pun takvih scena kao nar košpica .
VIDEO
Presuda: NISU KRIVI
Na kraju jesam li možda Ja Kriv??????
Post je objavljen 27.02.2007. u 10:19 sati.