..Da sam ja netko..
Bio sam danas u susjednom kvartu. U kvartu u kojem je veliki Velesajam, simbol ekonomske (ne)moći svakog grada, obojenog kapitalizmom i tranzicijom.
Put od tramvajske stanice ka zgradama vodi kroz podhodnik koji je jedan od čišćih u ovom dijelu grada, uredno popločan, neišaran, s dizalicom za invalide i pokojom trgovinicom i kioskom u utrobi. Iz utrobe je dopirao lagani zvuk gitare, melodičan i uhu ugodan, za razliku od onog u mom kvartu gdje harmonikaš svira neke neartikulirane sonate već par godina, bez ritma i radosti. Dok sam prolazio kroz utrobu vidio sam ženu s gitarom u ruci, od nekih četrdesetak godina, s oskudno dojevenom odjećom, blago ispranom crvenom kosom koja je već dobrano izrasla i nazirale su se sijede ispod njih, duboko upalim očima oko kojih su se spustili, kao dva gusta crna oblaka, dva podočnjaka. Pjevala je veselim sretnim glasom jednu pjesmu koja me podjećala na neka davna vremena..Al ona nisu ovaj put tema..
"..Sunce izlazi i zalazi, sve je kao i obično,
kada o tebi ne razmišljam stvarno se osećam odlično.."
Još nisam čuo da je netko otpjevao baladu od Čorbe na ovako veseo način. Stao sam na tren ispred nje, nageo se na obližnji zid i odlučio poslušati pjesmu do kraja, praveći se da pišem poruku i čekam nekoga...
"Ja imam svoj mali svet i oko njega kineski zid...."
Nakon nekog vremena ostavio sam mobitel i digao pogled ka njoj i gledao je ravno u oči. Ona je udarala još temperamentnije po žicama, videći moju zainteresiranost, te htijući da s još većim žarom kupi moju blagonaklonost i nešto sitniša koji bi joj bio dostatan za kakav gemišt ili hot dog.
Gledam je kako svira, s čudnim sjajom u očima, nastalim možda od marihuane, vidim kako joj se ramena blago dižu, kako postaje još veselija, svjesna da je netko stao i da je sluša, kako joj se osmjeh širi skoro do uha pokazujući pokoji žuti, oronuli zub. U tom trenu sam svu sreću svijeta vidio skrivenu iza već oronulog tijela jadne žene. Ona je bila u tom trenu "netko" netko radi kog je jedan mladić stao i slušao ono što svira..
Pokušah se sjetiti koliko sam puta poželio da budem netko, počevši od najranijeg djetinjstva, kada su nam snovi bili vezani uz filmske glumce ili poznate sportaše, atraktivna zanimanja..Kako su se s odrastanjem i sazrijevanjem želje mijenjale, kako je bilo vrijeme kada sam u godinu dana promijenio deset zanimanja..
Kad sam prestao da vjerujem da sam ja netko tko može promijeniti svijet, neke nazore koji nisu odgvarali mojim idealiziranim stavovima o ljudima, svijetu životu?
Onu veče kad sam u studenstkom domu bio s cimerima, gladan i bez para, suočen s problemom kako se nahraniti i dočekati ponedjeljak kad stiže pošiljka, kad smo našli paštetu i vrećicu s kruhom koji je bio blago pozelenio, kojeg smo sretni pojeli. Htjeli smo mijenjati svijet, pisati i djelovati, a bili smo gladni..Kako nahraniti druge, ako si sam gladan? Ne ide.
Nekada davno sam u jednom komentaru napisao ovo:
"Što znači biti netko?
Zapravo sve i ništa. Nekada mali čovjek može napraviti veliku stvar.
Sad ću se zapitati ,a što je velika stvar? Za mene je Velika stvar je usrećiti nekog i ne tražiti ništa zauzvrat..Možda i najteža jer je kod ljudi postalo sve uzročno-posljedično.."
Bio sam još par minuta u podhodniku i slušao još nekoliko pjesama, bacio nešto sitniša i otišao do ambulante na pregled. Unutar ambulante jedan čovjek ima štand s knjigama i sasvim naprijed, na najvidljivijem mjestu prodaje nekoliko knjiga Vesne Krmpotić istog naslova "Košulja sretnig čovjeka"..Znate svi tu priču, vjerujem, neću je ponavljati..Koja ironija, u ambulanti neko prodaje vodič ka traženju sreće..
Post je objavljen 06.02.2007. u 20:06 sati.