"Da ti napišem još koju riječ"
Dragi moj, kod nas ti još kiša pada . Ne ona ljetna, topla, kakvu voliš, onu po kojoj si skakao i koja klizi niz lice kao magična tekućina. Nego ona druga, hladna i teška, mota se oko uličnih svjetiljki i dotrajalih krovova, utonulih u neobičan san kao kakav uljez. Ma znam ja, nisi ti ćudoredna osoba, ne smeta tebi ni ova jesenja kiša, al sve mislim da nazebeš kad hodaš, jer kišobran,znam, nikad nisi volio. Znaš kad malo bolje razmislim tebi nikada nisu trebali kišobrani u životu? Nikakvi..
Sjećaš kad si mi pričao o kiši kao o meteoru, ushićeno si kao malo dijete hvatao kapljice ljetnog pljuska, na livadi prekrivenoj već dozrelim maslačcima??
Ušao je studeni u kuću kao putnik namjernik, ispočetka se skrivajući iza onog ljetnog sunca kojeg nam je nedostajalo. Pa su i šljive slabo rodile, a grah je u vrtu jedno jutro uhvatio mraz, onaj ko prije pet godina kad nam je odnio svu ljetinu i rano voće, znam da se sjećaš, jer je susjeda Anka ustala ujutro u četiri i palila je veliku vatru nasred vrta da bi zaštitila grah i krompir od mraza. I cijelo se selo smijalo danima.
Došla su čudna vremena znaš. Mraz bane na vrata i odnese sve što smo sijali, a i po kiši se vidi da nije ona stara. Ne kažem ja da su stare kiše bolje, al si barem znao za njih, znaš ono kad bi mene kostobolja uhvatila, svi su za zore trčali na njivu da kupe sijeno. Jer pljusak je nakon kostobolje uvijek došao. Danas me kosti svaki dan bole, a kiše ne bude mjesecima. Nema te već nekoliko godina, a mislim nekad, o Bože, možda je i bolje, jer sreća da nisi vidio sušu od prošle godine. Zahvatila je cijelu kotlinu od Karaule do Nadioka, voće je rodilo ko ne sjećam se otkad prije rata, ko da je onaj otrov što nam je ostao nakon silnih eksplozija nestao. Al džaba urodu kad je i kiša zaobišla kotlinu. Drago mi je velim ti što nisi to svojim očima vidio, jer bi sigurno bio tužan.
Danas sam išla s groblja, kiša i dalje lije, vidim staru Žuljevićku ide s groblja i plače, ali se suze od kiše ne vide. Ako netko slučajno naidje bliže njoj, ona prestane jecati i kiša u trenu sapere suzne oči i podbuhle obraze. Znaš, jest da je pun prošlo od rata, al mi je žao, šta će jadna je sama, a znaš i ti koliko ih ima takvih. Ljudi joj se nekad smiju. Kažu voli popit. A znaš ti kakav je svijet pokvaren kod nas.
Svi gledaju u tuđe avlije, a njihove su pune đubreta. Šta će jadna je sama.
Nego čujem na Dnevniku, bila godišnjica od one tragedije u Vukovaru. Ko zna koliko je naroda izginulo tamo u tom jadu i čemeru! Golem svijet se sjatio iz cijele Hrvatske i dijaspore. Na putu kolona, veliki kijamet, al se narod ipak sjetio tuđe tuge i jada. Uprkos godinama koje su prošle kao san u neko možda ljepše i sretnije vrijeme.
Ja kukam što niste tu, a na dnevniku prikazuju majku koja je izgubila četiri sina, muža i brata. I s tom boli živi već dvanaest godina.
Mislim u sebi: "Bože ti hvala, neka i od ove kiše neke koristi,nek nakratko sapere bar nečije suze".
Pismo
Nisam ti se dugo javio, pa iskoristih priliku dok mrak nije pao da napišem par redaka, a svijeća znaš nemamo, štedimo i fale nam kad se umivamo i dok žene pletu al eto kod nas je sve po starom, baba je nepokretna, ne znam oćel proliće doživit, a bojimo se snig da ne upadne, teško će je kopat po mećavi.
Lišće je već dobrano opalo, gle onu granu oraha iznad štale, nema nijednog lista na njoj. A trava, već je ugažena i povija se tjednima, nepokošena, čeka da je neko pregazi ili zapali.
Krošnje trešnje i lipe su tu, na dohvatu, kao putokazi mi govore, jesen je došla i uglibila se, kao stari kotač kola u blato, nezvan svat, još malo će se trzati, a onda dolazi bjelina. Zima prekrivena snigom i toplinom ljudi u kućama oko šporeta. Zima koja je zima po godišnjem dobu, ali ljeto u ljudskim srcima. Znaš zimi mi se čini da su ljudi nekako najviše pažljivi i brižni jedni prema drugima, kao u rijetko koje vrijeme, baš onda dok vijavica puše za laku noć, a polarni dan dobro jutro. Mislim da se ljudi najviše vole i paze u zimi. Kažu stare statistike da je u selu najviše djece rođeno u nas od osmog do polovice dvanaestog mjeseca. Ne znam zašto,ali zima, zima je obično ljudima strah, prijetnja od hladnoće, one izvanjske, temperaturne, pa mnogi ljudi na sami spomen zime govore brrrr, ne volim je.
Vidim u njoj nešto drugo.
Za mene je zima obližnje brdo prošarano borovom šumom, obavijeno bijelim snigom kao toplim prekrivačem i mnoštvo malih kristalića sniga koji sjaje na mjesečini. Snig skoro do koljena, al ga se ne bojim jer nisam sam, škripanje čizama, topli kaputi, crveni obrazi, rukavice i zagrljaj. Snig i bjelina po cijeloj kletoj kotlini kao maska za sve ljudske probleme i nedaće, bolesti i dugove, ovozemaljske materijalne probleme viša sila sakrije bijelim plaštom. Koji dodje i ostane. Među starim trošnim kućama, nakrivljenim od ljudske muke i truda, suhim od dogorjevanja ognjišta, plastovima sijena, kao jedinim dokazom truda tokom godine, i rikom goveda jer ista zimi često ogladne..
***
Nego, znaš ja se bojim one druge zime. Koja se ukorijenila u današnje suvremeno doba. Kad ljudi misle da sve mogu sami. Bez ičije pomoći. Izolirani i "emancipirani" ruše svijet oko sebe tezom o meni kao jedinki, o meni kao samo ja. Meni je ipak ljepša ona druga teza, teza mi. Priča o nama kao o budućnosti. Bliži se zima, gledam s prozora kolodvor prepun ljudi, svi kao programirane mašine ,trče, pitaju, zastajkuju idu u susret obvezama ne razmišljajući kako postaju otuđeni. Jedni od drugih. Od sebe samih. Znaš, puno se više bojim ove druge zime, iako ni drva za ložit nisam pripremio.
Nego da ne duljim svi smo te se poželili i dođi nam prije nego ševa zapjeva.
U korak snu
"Digni tu lepu glavu pogledaj me bar, u suzici što se blista čuda se trista vide"
(..dođe i meni žuta minuta, kasno je s posla sam,sam, pijem čaj s krašovom čokoladom, gori svijeća u kutu, par oguljenih mandarina, razbacanih čarapa, i smedje hlače zgužvane u kutu..i..miris nje...posvuda)
Tražio sam je u gomili lica
dok nisam nabasao na usamljeni obris pored mora...
Slanom vodom isprana kosa kako se talasa na vjetru,
pogled zalijepljen negdje u mojim zjenicama..
Na čelu joj se čita........ljubav
Nedeljno veče osim čežnje donese i miris kaputa
opranog u kiši jesenjih suza,
jedan osmijeh prekriven velom tuge
odlazak
dolazak.
Kišnaprofago divni cvete moj,...
Prošli tjedan je za moju ličnost bio veoma koristan. Naime, kako sam bio slobodan od posla, imao sam više vremena za razmišljanje o sebi. I uvidih da mi je "kuća"(čitaj glaava) počela prokišnjavati, struja ne fercera baš najbolje, vodokotlić se malo pokvario pa curi, odvod je začepljen brijanjem i sapiranjem dlaka u isti. Krevet sam promijenio pa sam platio ratu umjesto gazdarice koja nema sad love (iako ubire 660 eura od najamnine za dva kata u Savskom Gaju.
Ne ovo nece biti post o kukanju. Siddarhta rijetko kuka!!!Barem tako misli..
Ovo će biti post o p r o m j e n a m a. Changes! Die Aenderungen, kako hocete!!
Pa dobro bolan dokle više tako????
Dokle šta, kako, tko upitat će se čitatelj? Pa da krenemo od vrha mojih današnjih odluka!!!!!!
1)
FAKS!
Evo danas se onako uhvatih po ko zna koji put u razmišljanju da li učiti i privoditi ovaj fakultetić kraju. Jest da radim ,jest da sve sam plaćam, jest ovo, jest ono, ma mogao bi naći sto izgovora, ALI ne, kriv sam, od ovog trena mi je knjiga doručak, ručak, večera, sportska srijeda, izlazak na rakiju, jutarnje vodjenje ljubavi. Pa dobro ovo potonje ipak ništa ne može zamijeniti...)
Sam ću sebe načuturit na glavu i svako jutro nakon neuspjelog pokušaja učenja govoriti:"Glupane, ne seri i uči"!!!
2)
FAKS
I sad u 22 i 41 mi je opet ista tema u glavi. Jebem te budalo, sutra ces poslije posla sjediti na ekonomiji, pa ako nakon par sati sjedenja ne budes ucio, onda uzmi kamen oko vrata i u Savu! Jes da je ekonomija puna svaki dan, jes da je nekad buka u čitaoni, ali odheb svima i glavu ako noj u pijesak ti u stol i knjigu!!
3)
Plan rashoda ili ti troškova
Ovako, ovaj problemčić se vuče kao kišna glista već neko vrijeme. Prekjuče sam se po ko zna koji put u odlasku u trgovinu po kruh i mlijeko uhvatio u koštac s računom od nekoliko stotina kuna. I tako svaki put! O posjetima raznim City centrima da ne govorim. Moja kartica je ranjena kao nikad do sada. Pametnom dosta! A budala nek se rasipa i dalje! Napravim plan za račun mobitela od 150 kn početkom idućeg mi dođe čestitka od minimalno 500 kuna, i naravno nakon nekoliko dana opomena da platim račun, jer svaki put uslijed dobivenog šoka račun zgužvam i bacim.
4)
ŠTEDNJA
Da da, po struci ću akobogda bit dipl.oecc al rijetko se na ovom blogu mogla pročitati koja ekonomska riječ ili fraza. A sada podnaslov posta nosi to ime. Vremena se mijenjaju. Uzročno-posljedična veza s prošlim podnaslovom o planu troškova ide i plan štednje. Znate ipak ja sam običan dečko iz Bosanske provincije koji je tumarao nekoliko godina po Austriji,sad je nastanjen u Purgerlandu radi, studira, i tako to. E sad kako nisam od onih 0,0001 posto zemljaka čiji Babe(množina od riječ babo-otac ili ti ga Očevi pušu na javne kuće, kafane,zlato, trgovinu ili šverc, a nisam ni dijete ratnog zločinca tako da = NEMAM PARA, ni kakvog miraza osim par duluma zemlje i voćnjaka i malo neposječene šume. Kuća se ne broji ona je zajednička.A ovbitelj velika.
Kako ja zapravo u ovom gradu osim par torbi odjeće, nešto malo veša, starog sudja, nekoliko stotina knjiga pokupovanih po antikvarijatima, jednog bicikla iz Peveca i ovog piskarala po kojem lupam i na kojeg sam se navukao totalno nemam NIŠTA, ODLUČIH NAPRAVITI ogroman rez u planiranju i smanjenju rashoda i poticanja štednje..Ahaha!!Veselo, veselo!
Spreman sam u ovoj situaciji ići do kraja (ŠTEDNJE) i hrvat se sa svima koji me budu sa sumnjičavim smiješkom gledali nakon iznošenja ovih planova.Ali stvarno!
5)
Vino, Coca-cola, Rakija jabukovača od 50 stupnjeva, Pelinkovac, Pivo. Da zvuči kao idealan tulumski švedski stol.
Ali ne, jedan momak kojeg znam je to sve sinoć zbućkurišao u svoj !fucking stomak
Još ćevapi s tonom kajmaka punog kolesterola u dva i po, nakon riganja ofkors. Za postponoćno prežderavanje polumrtvog momka s velikom dozom C2H5OH u krvi s ćevapima i kajmakom zahvaljujem Bobelline i Frifol. Cijeli dan sam mislio na vas! Svaki put kad sam podrignuo ćevape.
A sebi sam rekao:"Ako ćeš piti, ne miješaj mamlaze"! Al aj reci guzici da je sita i da nije žedna! Ma nema šanse. Imao sam osjećaj da se nikada neću napiti i da moram još više više, više, ma samo malo da me uhvati..
Hvala onima koji su me podnosili takvog..
Eto vam sad. Ovakav ulazim u novi radni tjedan!Novi dan nova nafaka!
Početak studenog mi u zadnjih par godina uvijek donosi slične mirise nošene jesenskim vjetrovima..
Jesen kao prijelazno razdoblje u posljednji dio još jedne kalendarske godine, koja je bila više ili manje uspješna, popraćena nekim bitnim ili manje bitnim događajima koje su obilježile svakodnevnicu.
"Dan mrtvih"
Osim prelaska iz jednog godišnjeg doba u drugo, početak Studenog nosi i sa sobom "Svi svete" i dan poslije "Dan mrtvih". Dan kada se sjećamo naših bližnjih, prijatelja, poznanika koji su preselili na onaj svijet. Na kraju se prisjećamo i mnogih ljudskih žrtava na ovim prostorima koje su izgubile ono ljudsko najdragocjenije-svoj život, u najbesmislenijoj i najopakijoj ljudskoj igri satkanoj u tri riječi RAT. Kažu teorije da nijedna na stvar na svijetu ne može opravdati gubitak ljudskog života. Kad bi barem bilo tako..
Pitam se koliko često tijekom godine ili na Dan mrtvih razmišljamo o ljudima koji su nam bili bliski, a danas nisu s nama? Je li mrtav čovjek, zapravo zaklopljena knjiga pohranjena na rubu naše biblioteke u prašnjavu arhivu? Ili je to knjiga u koju katkad zavirimo i čitamo neke retke, ponovimo neke korisne lekcije i gledamo neke sličice prošlosti ukrašene lijepim i manje lijepim pejzažima. Na kraju je li ljudski život samo rađanje, odrastanje, borba za uspjehom i na kraju mramorni spomenik sagradjen na (ne)određeno vrijeme?
Ili smo ipak uhvaćeni u vrtlog svakodnevnice i nemamo vremena razmišljati o osobama koje nisu tu, jer smo možda taj dan prespavali ili smo imali važnijeg posla? Na kraju možemo li u buketu obveza izdvojiti jednu manje bitnu od one da se bar na tren prisjetimo onih koji su na neki način (direktan ili indirektan) utkali put u staze kojima mi kročimo?
Je li mrtav čovjek, zapravo zaklopljena knjiga pohranjena na rubu naše biblioteke u prašnjavu arhivu?
Početak studenog mi uvijek donese sliku seoskog groblja na brežuljku ispunjenog žutim opalim lišćem i drvećem koje se lagano povija pod vjetrom, miris dogorjelih svijeća i mnoštva mramornih spomenika mladih ljudi, koji su izgubili svoj život prije petnaestak godina. I znam da je slika slična svud oko mene, diljem napaćene Bosne, pa i stotine i stotine kilometara dalje, po cijelom Balkanu su ugašeni mladi ljudski životi. Bez obzira koje vjere ili nacije, njihov život je prekinut u onom naljepšem dijelu života, baš onda kad su trebali živjeti..
....Jel bilo vredno, reci to majci koja je izgubila jedino čedo...(Marchello)
Malo dalje pokraj njih su stariji spomenici naših predaka ili nečijih roditelja, osoba koje su živjeli prije nas, u nekom drugom vremenu i koji su na indirektan način zaslužne da i mi postojimo. Često mi se zavrti slika najstarijeg spomenika iz moje loze koji je star preko 250 godina. I spomenika oko njega.. Ljudi koji su umrli prirodnom smrću ili smrću al u poznijem dobu, ljudi čiji spomenici stoje kao rijetki dokaz nečijeg života.
...Grobovi su zapravo tragovi nečijih života, puno više nego tragovi smrti.. (I.Andrić)
U ova razmišljanja mi često upadne slika rodjaka, čovjeka nasmijanog od djetinjstva prikovana na crnu mramornu ploču. Nikada nisam razmišljao o pojmu vremena kao o nečemu bitnom dok mi majka nije rekla kad je on poginuo. Veli na zadnji dan rata. Tj. 24 sata prije potpisivanja primirja. Koliko je njemu jedan dan značio u životu, a koliko ih ja prosipam oko sebe?? I vi isto priznajte..Takvih primjera ima na stotine...
Na kraju stećci razasuti diljem Balkana, kao pisani i kulturoški tragovi minulih vremena pričaju nam nečiju životnu priču. Na mnogima od njih je ispisan i način smrti dotične osobe, njegov položaj u društvu..Mnogi grobovi su rasuti po bijelom svijetu i njihovi potomci ne znaju gdje su pokopani..
Moj dobar prijatelj je imao oca koji je nestao u ratu prije petnaest godina. Ne vjeruje više da je živ, ali ne zna gdje je ukopan. Vjerovatno negdje u Bosanskim planinama. Često u napadu emocija zna reći da je puno gori osjećaj nestanka bližnjeg nego osjećaj smrti. Svake godin mu je na Dan mrtvih veli sve gore. Nema gdje da ode i pomoli se, nema mjesta gdje bi zapalio svijeću osim na prozorskom oknu..
Na jednom spomeniku u srednjoj Bosni stoji ispisana poruka na grobu:
.."Dok sam se budio, ukrali su moju mladost, moje ludilo.."
U navali komercijalizacije i Dana mrtvih gdje po novinama možemo pročitati koja su Državna izaslanstva gdje bila s cvijećem (čitaj instrumentom prikupljanja političkih poena i na grobljima) i uplakanim maramicama, koliko je Getro svijeća prodao ili koliko je prosječna cijena hrizantene na Mirogojskim vratima, isključimo bar na tren sve obveze i sjetimo se ljudi koji su bili dio nas, a više ih nema.
Nije bitno jesmo li vjernici ili ne, ne mora to biti Dan mrtvih, neka bude bilo kada, ali ako svojim sjećanjem ili bilo kakvom gestom odamo priznanje za njihov ovozemasljski život, odali smo i sebi samima,..
