Početak studenog mi u zadnjih par godina uvijek donosi slične mirise nošene jesenskim vjetrovima..
Jesen kao prijelazno razdoblje u posljednji dio još jedne kalendarske godine, koja je bila više ili manje uspješna, popraćena nekim bitnim ili manje bitnim događajima koje su obilježile svakodnevnicu.
"Dan mrtvih"
Osim prelaska iz jednog godišnjeg doba u drugo, početak Studenog nosi i sa sobom "Svi svete" i dan poslije "Dan mrtvih". Dan kada se sjećamo naših bližnjih, prijatelja, poznanika koji su preselili na onaj svijet. Na kraju se prisjećamo i mnogih ljudskih žrtava na ovim prostorima koje su izgubile ono ljudsko najdragocjenije-svoj život, u najbesmislenijoj i najopakijoj ljudskoj igri satkanoj u tri riječi RAT. Kažu teorije da nijedna na stvar na svijetu ne može opravdati gubitak ljudskog života. Kad bi barem bilo tako..
Pitam se koliko često tijekom godine ili na Dan mrtvih razmišljamo o ljudima koji su nam bili bliski, a danas nisu s nama? Je li mrtav čovjek, zapravo zaklopljena knjiga pohranjena na rubu naše biblioteke u prašnjavu arhivu? Ili je to knjiga u koju katkad zavirimo i čitamo neke retke, ponovimo neke korisne lekcije i gledamo neke sličice prošlosti ukrašene lijepim i manje lijepim pejzažima. Na kraju je li ljudski život samo rađanje, odrastanje, borba za uspjehom i na kraju mramorni spomenik sagradjen na (ne)određeno vrijeme?
Ili smo ipak uhvaćeni u vrtlog svakodnevnice i nemamo vremena razmišljati o osobama koje nisu tu, jer smo možda taj dan prespavali ili smo imali važnijeg posla? Na kraju možemo li u buketu obveza izdvojiti jednu manje bitnu od one da se bar na tren prisjetimo onih koji su na neki način (direktan ili indirektan) utkali put u staze kojima mi kročimo?
Je li mrtav čovjek, zapravo zaklopljena knjiga pohranjena na rubu naše biblioteke u prašnjavu arhivu?
Početak studenog mi uvijek donese sliku seoskog groblja na brežuljku ispunjenog žutim opalim lišćem i drvećem koje se lagano povija pod vjetrom, miris dogorjelih svijeća i mnoštva mramornih spomenika mladih ljudi, koji su izgubili svoj život prije petnaestak godina. I znam da je slika slična svud oko mene, diljem napaćene Bosne, pa i stotine i stotine kilometara dalje, po cijelom Balkanu su ugašeni mladi ljudski životi. Bez obzira koje vjere ili nacije, njihov život je prekinut u onom naljepšem dijelu života, baš onda kad su trebali živjeti..
....Jel bilo vredno, reci to majci koja je izgubila jedino čedo...(Marchello)
Malo dalje pokraj njih su stariji spomenici naših predaka ili nečijih roditelja, osoba koje su živjeli prije nas, u nekom drugom vremenu i koji su na indirektan način zaslužne da i mi postojimo. Često mi se zavrti slika najstarijeg spomenika iz moje loze koji je star preko 250 godina. I spomenika oko njega.. Ljudi koji su umrli prirodnom smrću ili smrću al u poznijem dobu, ljudi čiji spomenici stoje kao rijetki dokaz nečijeg života.
...Grobovi su zapravo tragovi nečijih života, puno više nego tragovi smrti.. (I.Andrić)
U ova razmišljanja mi često upadne slika rodjaka, čovjeka nasmijanog od djetinjstva prikovana na crnu mramornu ploču. Nikada nisam razmišljao o pojmu vremena kao o nečemu bitnom dok mi majka nije rekla kad je on poginuo. Veli na zadnji dan rata. Tj. 24 sata prije potpisivanja primirja. Koliko je njemu jedan dan značio u životu, a koliko ih ja prosipam oko sebe?? I vi isto priznajte..Takvih primjera ima na stotine...
Na kraju stećci razasuti diljem Balkana, kao pisani i kulturoški tragovi minulih vremena pričaju nam nečiju životnu priču. Na mnogima od njih je ispisan i način smrti dotične osobe, njegov položaj u društvu..Mnogi grobovi su rasuti po bijelom svijetu i njihovi potomci ne znaju gdje su pokopani..
Moj dobar prijatelj je imao oca koji je nestao u ratu prije petnaest godina. Ne vjeruje više da je živ, ali ne zna gdje je ukopan. Vjerovatno negdje u Bosanskim planinama. Često u napadu emocija zna reći da je puno gori osjećaj nestanka bližnjeg nego osjećaj smrti. Svake godin mu je na Dan mrtvih veli sve gore. Nema gdje da ode i pomoli se, nema mjesta gdje bi zapalio svijeću osim na prozorskom oknu..
Na jednom spomeniku u srednjoj Bosni stoji ispisana poruka na grobu:
.."Dok sam se budio, ukrali su moju mladost, moje ludilo.."
U navali komercijalizacije i Dana mrtvih gdje po novinama možemo pročitati koja su Državna izaslanstva gdje bila s cvijećem (čitaj instrumentom prikupljanja političkih poena i na grobljima) i uplakanim maramicama, koliko je Getro svijeća prodao ili koliko je prosječna cijena hrizantene na Mirogojskim vratima, isključimo bar na tren sve obveze i sjetimo se ljudi koji su bili dio nas, a više ih nema.
Nije bitno jesmo li vjernici ili ne, ne mora to biti Dan mrtvih, neka bude bilo kada, ali ako svojim sjećanjem ili bilo kakvom gestom odamo priznanje za njihov ovozemasljski život, odali smo i sebi samima,..
