"Neki su rodjeni za maske,
neki statiraju do daske,
ja sam pozitivno-negativan lik,
i kao svi iz stare skole radim sve"..
365 dana, 8760 sati 525 600 minuta ili ti 31 536 000 sekundi broji jedna kalendarska godina..Misliš ono su sebi:»Ha jebote godina je to, prodje sporo, moš napraviti toliko i toliko toga».
Prodje godina kako piskaram po blogu. Mnogo utrošenih sati, truda manje ili više, emocija tu i tamo..I nije mi žao..Zbog vas..
.."Igram bez dublera, sve sam,
sto nije prakticno to znam
pomalo snivam, po malo briljiram
partner sam raznim licima
zvezdama, naivcima
u tom spektaklu"..
Uvijek sam pisao kako mislim, kako osjećam, o nečemu što je na bilo kakav način djelovalo na mene. Znam, često su bile i teme za raspravu, da ne upotrebim neku oštriju riječ, ali sve u cilju promicanja ljudskih različitosti u razmišljanju, zdravoj razmjeni mišljenja i poštivanju istih.
I tako..
Često sam razmišljao da dignem sidro, sklopim šator i s cirkusom se zaputim ka nepoznatom, da odem s cirkusom iz Vašeg i našeg malog svijeta. Al nešto me uvijek još jače držalo tu, ovdje, neka neraskidiva povezanost s ljudima koje čitaš, s kojima dijeliš jedan dio života, možda virtualnog, ali često bitnog i nekad neizostavnog..
.."Sa samog ruba pameti
stizu mi strasni saveti
Al' ja bi da prozivim na svoj nacin"..
Ne zavaravajte se blog je kao i život, izmiješan raznim likovima..mi biramo tko će nam igrati glavne uloga , a tko sporedne..I naravno, tko će otpasti i prije prve probe...
i da..."Jesen je kriva uvek me rasturi siva"...do skora..
Back to the reality...
Nakon nekoliko dana izbivanja vratih se natrag. Bosna ko Bosna, izbori prošli, neko galami, neko likuje, većina šuti i ispija kave plaćajući ćeif zadnjim kovanicama maraka. Bitno je da se ima za kafu.
Nego da ne okolišam "to much" post nakon povratka iz Bosne odlučih posvetiti VOZAČIMA NAŠIH BUSEVA..
Pod riječju naših mislim isključivo na vozače koji voze na relaciji Bosna neko mjesto, tj. vozačima s kojima sam se susretao u mojoj putničkoj karijeri. A golema je, da smo jasni.
Ljudi kao vrsta su posebni što su ponaosob totalno različiti, pa tako i naši vozači dijelom. Ali kao i u svakoj društvenoj ili "ad hoc" skupini pa tako i kod vozača mogu se naći neke zajedničke karakteristike..
Osim po siromašnom koeficijentu inteligencije (čast izuzecima, govorim o slučajevima s kojima sam se ja vozio), nezaobilaznim brkovima, brčinama, brčićima, ovisno o tipu vozača, stomaku koji je lagano opušten, do govornog rječnika "Bog, Isus, Mater," i slušanja ne narodnjaka, nego daaaleke preteče seljak-folka. Poštujem sve ukuse, da smo jasni, sam volim slušati veoma širok opus glazbe, pa tako i neke narodne evergreene, al ono šta mi rade svaki put kad putujem kući je uaaaarghh!!!
Scena 1.
Rezerviram mjesto uredno. Nazovem čovjeka-vozača osobno na mobilni i kažem:"Ja sam taj i taj imam povratnu kartu za tada, mogu rezervirati mjesto, bilo koje?
Vozač: "Ma nikih problema, vidimo se"!Klap.
Scena 2.
Dolazim na peron 302 zvirlam okolo tražeći krntiju od busa, kad njega nema nigdje s glave. Onako u sekundi se prepadoh, iako sam ranije došao i nazvah vozača. Kad veli on :"Pa jebemu majku, evo nas tu smo na peronu!"
Ja dolazim bliže kad na peronu parkiran kombi od 15 mjesta. Ha super pomislih, sad ćemo se i gužvat. Dođoh do vozača i pitam koja mi je stolica a on ko iz topa:"Došla neka mlada maloprije i molila me da sjedne i ja je pustio.Kamo te bolan prije?"
"What the fuck?-pomislih u sebi. "Koja bolan mala, pa jesam te nazvo??"
E jebi ga pustio i šta ću sad, kombi pun. E da moš jedino napred kraj mene sjedi moja tetka pa moš popola s njom sjesti."
Ja bijesan kao vol, psujem u sebi sve tetke na svijetu, ljut od "profesionalizma" naših vozača. Znam ovo mi je zadnji bus za večeras, a ko će vucarati torbu natrag.
"Dobro"-rekoh. "Idem zauzet mjesto kod tetke da mi ne sjedne još kakva mlada i na to mjesto".
Scena 3.
Nije kombi prešao ni sto kilometara od Zagreba, tetka se uzjogunila. Žena od nekih 65 godina i 115 kilograma ogladnila i sagnula se pod noge tražeći torbu s hranom.
"Joj, još će ovdje mrvit u ovako skučenom prostoru i grickalice"-pomislih, kad se pokraj mene iz torbe proširi miris bureka. Skučen prostor, par pušača iza, baba do mene od preko sto kila i još će jest burečinu. Mrak mi pade na oči. Pa gdje je kraj?
Scena 4.
Taman sam se smirio i nagnuo na vrata od kombija da zaspim i ubijem bar malo vremena do granice s Bosnom (čitaj truskanja po našim trošnim cestama), kad iz radija zaurla cajkuša. Tiruritu tiruritu tiruritu tuu...pa opet isto... Pozdravi i želje nekog radija republike srpske urla i pirli po notama kao ludo.
"Šta je ovo"?- upitah vozača prepadnuto.
"Ma jedva čekam da se približimo Gradiškoj i da mogu uvatit radio srpsko sarajevo, uvijek potrefim kad ovda prolazim na "Pozdrave i želje". Fino mi čut kad se narod pozdravlja preko radija.
"Naša Anđe zvala svake nedilje prošle godine kad joj se unuk rodio"-dobaci tetka i ispuni prostor zadahom oko mene mirisom bureka s lukom.
"Rodiooo se sin mali gospodin..oči mamine..ruke tatine"..Muzička numera za Jovana i Radmilu od brata Ranka i srećno rodjenje sina Miloša..."oči mamiine ruke tatineeee.."..Tiruritu tiruritu tiruritu tuu...
I sledeća muzička numera za Milana i Andjušu uz srećno rodjenje sina Milojka želi svekrva Radmila uz pesmu:"Rodio se sin mali gospodin....pamet babina snaaaga dedinaaaaa..."
Scena 5.
Par kilometara prije granice u pirlenju cajki, dimu cigara, mirisu bureka i tetkinog podrigivanja uspio sam naći svoj balans. kad zagalami tetka vozaču :"Deder stani malo sa strane pripišalo mi se!
Pomislih u sebi da sanjam:"Pa ovo se samo meni može desiti. Jebate, kud se ne vrati kući"!
Ajd, momak ne mršti se brzo ću ja"-reče mi žena i izidje na pločnik kraj auto puta, sidje nekoliko metara, zadiže suknju i pomokri se..
"De pomjeri se do mene momak", reče mi vozač, "tetka će sigurno opet izlaziti pišati. Popila je sa mnom par piva na stanici u kafani"..
Scena 6
Na prvom odmorištu sam kupio pet piva, iskapio ih i zaspao kao klada, preskačući emisiju "Pozdravi i ljubavne želje" koja se vrtila na radiju negdje u podsvijesti sve do iza 23 sata. Kući sam stigao oko 01 00, mrtav sam se srušio na krevet i zaspao sav uzrujan kao i sada dok sam vam pokušao predočiti dio slike koja me pratila u 6 satnoj vožnji od Zagreba do srca Bosne..
Zanimljiv detalj s tržnice ili ti pijace:
+ UPDATE
Zaboravih napomenuti da je ovo story do granice s Bih. Dakle nekih sat i pol vožnje. Ostatak slijedi kad se psihički pripremim na daljne prisjećanje..
Engleska prepotencija i Hrvatski inat!
Živimo u doba interneta,globalizacije, vremenu gdje se vijest širi brzinom munje.Vremenu u kojem se veličaju ljudska prava, vremenu gdje je prisutna svekolika borba protiv nacionalizma, terorizma i sličnih struja koje žele uzdrmati svijet.
U svijetu megalopolis globalizacije, kao najmoćnije oružje se izdvaja MEDIJ. Da li pisani ili elektronski, ali medij je zacementirao glavnu ulogu u indirektnom formiranju stajališta, stavova, mišljenja i opredjeljenja.
Tako se prošlih tjedana na glavnim Britanskim web stranicama u predvorju nogometnog spektakla u Maksimiru moglo pročitati par vijesti o Hrvatskoj. Hrvati su predstavljeni kao primitivci, narod koji je ekstremno desno orijentiran, nacija koja ne pruža ruku dobrodošlice nikome, a kamoli Englezima.
U dva tjedna Britanske medijske kampanje mogli ste pročitati jedva dva tri teksta o Hrvatskom nogometu i reprezentaciji, a dvadesetak je bilo o Hrvatima kao mogućim koljačima, nasljednicima Hitlera, ekstremno orijentiranim nacionalistima koji ne prezaju ni od čega. Posljedica toga je svakako iskrivljena slika prosječnog neinformiranog i neobrazovanog Britanca o Hrvatima kao primitivcima i debilima.
Činjenica je da je u Hrvatskoj prečesto izražena ekstremna desnica umotana nekada i u navijačke krugove, ali je i činjenica da se ta slika bolesno preuveličava. Ironično je kada nam Britanci prodikuju o nacizmu i rasizmu, ista nacija koja je stoljećima izrabljivala mnoge kolonije diljem svijeta, ista nacija u kojoj do prije dvadeset godina navijači nisu slavili pogodak tamnoputog nogometaša svoje reprezentacije.
Pokušajte se sinoć zamisliti u Maksimiru i Da Silva daje za Hrvatsku gol, a stadion šuti. Ne ide zar ne?
Prije utakmice sam bio s ekipom u Tkalčičevoj. Bila je prepuna Engleskih i naših navijača. Naši navijači su pjevali, rijetko se kad mogu čuti u Tkalčičevoj Dalamtinske pjesme, ali su se sinoć pjevale. Osim što su bili upadljivi po zastavama i ogromnim kriglama piva, tragovi ožiljaka na licima nekih Engleskih navijača ne mogu sakriti njihov divljački temperament. Ne tako davno na stadionu Heysell su upravo navijači Livepoola upisali jednu od najcrnih stranica u nogometnoj povijesti te su bili krivi za smrt 39 nogometaša Juventusa.
Posljedica Engleske prepotencije su dva gola u mreži, obrušavanje Engleskih navijača ka treneru i nekim igračima, pobjeda Hrvatske i mogućnost da Engleska ne nastupi na Europskom prvenstvu.
Sinošnja pobjeda je bila više od sportske pobjede. Nije bilo podjela na lijeve i desne. Nije bilo podjele na Purgere, Dalmatince i Riječane, Bosance ili Hercegovce. Sinoć je igrala Hrvatska, za Hrvatsku se navijalo i pjevalo.
I to je jedino ispravno. Sve ostala uvjerenja neka ostanu unutar kuće.Tome nije mjesto na stadionu.
Isto tako možemo razvijati teze o inteligenciji nogometaša, ili općenito sportaša,ovom i onom, ali treba priznati da su nogometaši (sportaši općenito) Hrvatske istinski i najjeftiniji markentiški proizvod koji promovira Hrvatsku u svijetu. Ti isti sportaši nisu od rođenja na terenu, oni su do pozicije došli mukotrpnim radom i odricanjima, taktikom koja je jedina ispravna, ali ne garantira uspjeh.
Pokušajmo u bilo čemu biti najbolji u kvartu ili u gradu i biće istinski teško. A kamoli nositi se s najvećima na svijetu.
+ UPDATE
Neće me biti neko vrijeme, nakon dugo vremena idem kući u Bosnu. Odmoriti ću se od mobitela, interneta, elektronike, dolje ću to isključiti iz svakodnevnice i znam neće mi nedostajati, osim Vaših misli na koje sam se navukao...kao na drogu...
Jedva čekam 22 sati naveče i ulazak busa na kolodvor u Banja Luci gradu na pola puta do kuće uz pjesmu:"Ko uklet jedrenjak, u gusti modri mrak uranjam u kolodvor "O dobra noć Banja luko".Ne ne dolazim, samo prolazim, nismo se videli dugo..."
..I da tad će spavati ona...
POST OD SINOĆ
Naslov: "Kako se umotati u deku a da tuga ne proviruje ispod??"
Uloge: Siddarhta-znate me bolje nego sam sebe, pa da se ne opisujem i epitetarim
Dvije limenke od po litra pive-tekućina koja bistri mozak, filtrira bubrege i malko ponese, ono malo radi ćeifa,
Marlboro-kutija cigara koje nisam okusio od Marinkove svadbe u šestom mjesecu,odma ispred mene,svaki dan ih bodem pogledom,
Cvijet-biljka koju povremeno zalijevam s lijeve strane kompjutora,
Plastični suncokret-cvijet vječne boje i svježine, nažalost bez mirisa.. i da nikad neću ubrati plodove s njega,
Rambo Amadeus-kao ironija na sve oko mene, uvijek tu da me rokersevdahom nasmije il rasplače, whatever
Nick Cave na listi ispod-to je za betona ako se uscrnjačim
(Negdje iza 21 sat..ja, upaljen Pc, malo Ramba i Nick Cavea,polumrak,...misli..)
U našoj kući su rastanci od davnina bili sastavni dio života. Stari je svaki mjesec putovao u Njemačku vlakom iz Zenice, pričao je poslije kako je uvijek tješio mamu da ne plače na stanici, reko: "Bona, šta će svijet kazat??", al je zapravo to radio iz straha da se i on ne rasplače pred narodom. Kako smo mnogobrojna obitelj s mnogo djece koja su studirala svako malo je neko od nas putovao. Jedino je mama ostajala kući i uvijek s plačnim očima pakirala kofere s kolačima, pitom, domaćim džemom i malo odjeće.
***
Neću reći da je ovo tmuran post. Jer svako zlo nosi dobro, kiša je tu da bi izazvala sunce, "Tuge postoje da bi prizvale smeh" i znam da će i ovo "Djelem djelem" imati svoj "Dolazim dolazim".
Znate, volim sevdah. Jer ljudi u njemu pjevaju život. A život u stvarnosti nije bajan i sjajan. Mnogo je tu uspona i padova, na ovim i onim cestama, napose ljubavnim. Sve je to stvoreno radi nas, da bi bili baš onakvi kakvi jesmo. Svaka tuga je unijela u nas neki poseban nedefiniran element,štih, kao i svaka radost i ljubav. Gdje bi bili mi kad ne bi bilo nas, kad ne bi bilo sreće, tuge, rastanaka, emotivnih susreta??
***
U trećom osnovne sam prvi put čuo pjesmu "Djelem,djelem".Odmah mi je ušla u uho. I malo dublje, negdje iza. Cigane volim. Ne one koji besposličare i varaju, nego one koji imaju kuć0icu na kotačima, malog psa, rade za novac i putuju. Nisam znao da će me "Djelem djelem" pratiti svih 25 godina života.
Ili mene ili nekog meni jako dragog.
Putujem, putujem..
***
..Vrata snova su nekad kao i kolodvori snova,porušeni i stari.Al ne stajem na ulazu,iako su vrata razvaljena i daska postavljena. Rušim sve barijere i idem unutra. Jer tamo nisam sam.jer tamo meni ništa nije strano..Ni život. Ni bol..Ni ljubav..Udvoje..
Volim snove. I često budan sanjam. Kaže mi jedna baka da to škodi, da "čojek" ne treba zijevat i sanjat, nego uzet se alata i radit, u čemu je već stručnjak. A ja volim snove. Jer ih na neki način živim.
Samo u snovima zaobilazim kolodvore. Malo zbog mirisa, malo zbog smrdljivih kafića, a najviše radi rastanaka.
***
Otišla je maločas. Na stolu oguljene voćke, poluprazna čaša vode, par maramica, dogorjela svijeća i miris čežnje. Uvučen u svaku poru zidova, pomiješan sa Indian svijećama i malo tmurnom okolinom. Tješim se da je samoća nekad dobar drug.
***
Ostala je knjiga s par nepročitanih strana i neke stvarčice od heredi porculana i jedan pulover...U kom si bila..
.
Ovo je trebao biti fin post..Oprostite ljudi, kupi se u meni već nekoliko dana. I ja puknem. Ne često, ali puknem!!
"Politika je kurva"
Za one koji ne znaju u Bosni i Hercegovini su bili izbori za tri člana predsjedništva (ili ti predsjenika koji se u mandatima izmjenjuju).
Hrvat, Musliman i Srbin!
I ustav koji je smiješan da bi od smijeha plakao je dopustio da "hrvatskog" člana izabere ostatak Muslimana koji nije htio da glasa za svog jer će on ionako biti izglasan zbog ogromnog broja istih i njima koristan. I zašto da pobjede s ogromnom većinom, kada im je Bosanski SDP (sastavljen 80 posto od Muslimana i 20 % od Hrvata i Srba komunjara) dao "Hrvata" Željka Komšića kao kandidata. Čovjeka koji će im mnogo pomoći jer ga ja kao kandidata istakao presjednik SDP -a BIH i najveća politička zmija u Bosni i Hercegovini Zlatko Lagumdžija.
Čovjeka koji se nikada nije deklarirao kao Hrvat, nego Jugosloven. Čovjeka kojeg su mrtvog pijanog iznosili iz kafane "Tito", razočaranog što Bosna više ne slijedi jebene komunističke ideale. Po kojima su bili svi jednaki, a samo Srbi direktori! Po kojima si da bi dobio posao kod nas morao biti član Partije, a moj stari nije, pa je morao ić van u Njemačku. Jer je išao u crkvu, poštivao sve oko sebe i govorio djeci da je to ispravno!!!
Jadni smo mi kad nam je jedan predsjednik javni štovatelj lika i djela Miloševića, drugi Najveći Hrvatomrzac i Alijina desna ruka u Muslimana i treći Hrvat koji nikada u životu nije rekao da je Hrvat.
Posljedice toga će biti iskrivljena povijest i jezik, u kojem je riječ mehko i lahko normalna. U javnim ustanovama u Sarajevu su me još prije par godina pozdravljali sa Islamskim pozdravima, iako sam ih zbunjeno gledao.
Nisam nacionalista, čak sam jedno vrijeme uređivao multinacionalne studenske novine u jednom gradu u BIH, a to vam je u Bih opasno kao igranje s nagaznom minom. Neka ljudi govore i pišu jezikom kojim hoće , ali isto to tražim i ja. Sarajevo je davno postalo jednonacionalan grad, Federacija će postati jednonacionalna-Hrvati se iseljavaju ko ludi! Najveći agresor ima republiku Srpsku-ironiju Zapada i Amerike, republiku priznatu iako je sagrađena kostima tisuća ubijenih Muslimana i Hrvata diljem iste.
Ma gdje je tu pravda? Kao Zapad nam je krojio sudbinu i biće dobra?
Ne volim Zapad! Ni Ameriku! Ni naše političare koji su povodljivi debili!
Gade mi se kao pokvarena jaja.
Kad ću ja navijati za BIH u nogometu? Kada će Sarajevo biti moj glavni grad?
Onog trena kada prestanu da se uzvikuju na utakmicama parole "Allahu ekber" "Tekbir" i ostali poklici pod kojima su ubijali Mudžahedini po Srednjoj Bosni. Onog trena kada dođem u Ministarstvo vanjskih poslova i kažem "Dobro jutro", a da mi dotični službenik ne kaže "Sellam"!
A to će se desiti? Nikad! Ni tad!
Mislio sam da je Bih dotakla dno, al ne ova rupa u koju pada je izgleda bez dna.
"O prosvjedima"
Da smo jasni, poštujem svačiju slobodu i način popunjavanja slobodnog vremena.
I volim životinje. Iako ih jedem. Dijete sam sela,odrastao u okruženju životinja, koje se koliko toliko priviklo na život u velegradu.
Upravo sad dok ovo pišem, malo umoran i sheban od posla i obveza, ekipica od dvadesetak ljudi mi urla na megafonu ispred firme.
O pravima životinja!!
Naime, jedna farmaceutska tvrtka je iznad moje tvrtke i oni galame već dva sata na megafon apelirajući na obaziranje prema životinjama.
Zgrada je usput na pet katova, a farmaceutska tvrtka je na trećem. I zašto ja sad moram slušati galamu od devedest decibela, već dovoljno naživciran obvezama i pokušavajući koliko-toliko da se usredotočim na odgovoran posao.
Mrzim prosvjede!!!
Nitko ne može promijeniti svijet, ali može sebe. Ili bar jedno živo biće do sebe.
Zgrada gdje je tvrtka je u siromašnom dijelu Zagreba, Pešćenici, siromaha i beskućnika na svakom koraku.Ta ljudi ako ste solidarni kao što se prestavljate, pomozite njima!!! Iscijepajte baki koja je sama i nemoćna drva za ogrijev, platite račune djedi koji ne može otići u poštu!
Kupite djetetu koje nema novaca samo jednu bilježnicu ili pribor za školu!!!
Ili neka svatko do ovih iskompleksiranih galamaša uzme po jednog psa lutalicu i nek ga uzdržava. Učinit će puno više za životinjski svijet, nego ovako urlajući i navlačeći gnjev ljudi koji nemaju veze s tim pokusima.
"Kad dan krene naopako"
..ti odma lezi i ne miči se iz sobe...
Rekao mi je jednom pokojni stari.
Koliko se loših stvari mogu desiti od 07-14???
Pet? Deset? Dvadeset? Ne može više??
Može. Kod mene. Uvijek me iznenadi ona jedna na koju nikada nisam ni slutio da može dolepršati.
Da, nikad nije toliko loše, a da ne može gore biti. Znam tu teoriju ,al mi svejedno nije svejedno.
To mi se sto put obilo o glavu.
Što se više jednom ne razbije, ta Bosanska tikva?
"Za one koji seru s anonimnim porukama"
Ljudi mogu vam s vašom IP koja se ostavlja pri komenitranju locirati mjesto i znam tko ostavlja, ispadate smiješni!!
Slobodno liječite komplekse i dalje. Meni ne smetate. Samo mi dokazujete jedno, da ste pokvareni kao kvaran zub u babe od osamdeset i šest godina. Amen!
Ovo je trebao biti fin post..Oprostite ljudi, kupi se u meni već nekoliko dana. I ja puknem. Ne često, ali puknem!!
.
"Salsa"
Ovih dana stalno slušam salsu. Opušta. Od svakodnevnice isprepletene gradskim gužvama, lošim vremenskim prognozama, stvarima koje bi htio promijeniti, a ne mogu i onima koji bi mogao promijeniti a nisam..
Kažu da su salsa i blues slične sevdalinkama. Jer u njima ljudi pjevaju život..
Teške teme
Umrla je susjeda. Jedna kuća u jednoj ulici u jednom kvartu koji je dio jednog velikog grada je izgubila stanovnika. Osim par svijeća i tužnih pogleda trojice mališana kao dokaza niko ne bi rekao da je mojom ulicom sinoć prošao glasnik smrti. I nečujno uzeo sa sobom jedan težak, mlad i napaćen život.
Ostala je kuća od 200 000 eura, dva auta, bašta, muž i tri sina. I život pun patnje u ostvarivanju istog. Jel vrijedilo? Procijenite sami..
***
Dan je bio ispunjem obvezama na početku tjedna, teške iscrpne i nepregledne..
Puno tog lošeg se dešava oko mene, možda se i po mojim postovima osjeti blago naginjanje ka mislima i temama koje nisu baš svijetle..Al poslije kiše dođe sunce...Čini mi se da meni proviruje iza jednog kišnog, teškog oblaka zračak iskrene topline..
.."Ti si moja oaza u ovoj šumi ludila na asvaltu.. i kad pored tebe zaspim ništa mi nije bitno što se vani događa"..
Neke stvari se ipak vrijedi čekati...Ko ne vjeruje nek pročita "Ljubav u doba kolere" od genijalca Marquesa...
