POST OD SINOĆ
Naslov: "Kako se umotati u deku a da tuga ne proviruje ispod??"
Uloge: Siddarhta-znate me bolje nego sam sebe, pa da se ne opisujem i epitetarim
Dvije limenke od po litra pive-tekućina koja bistri mozak, filtrira bubrege i malko ponese, ono malo radi ćeifa,
Marlboro-kutija cigara koje nisam okusio od Marinkove svadbe u šestom mjesecu,odma ispred mene,svaki dan ih bodem pogledom,
Cvijet-biljka koju povremeno zalijevam s lijeve strane kompjutora,
Plastični suncokret-cvijet vječne boje i svježine, nažalost bez mirisa.. i da nikad neću ubrati plodove s njega,
Rambo Amadeus-kao ironija na sve oko mene, uvijek tu da me rokersevdahom nasmije il rasplače, whatever
Nick Cave na listi ispod-to je za betona ako se uscrnjačim
(Negdje iza 21 sat..ja, upaljen Pc, malo Ramba i Nick Cavea,polumrak,...misli..)
U našoj kući su rastanci od davnina bili sastavni dio života. Stari je svaki mjesec putovao u Njemačku vlakom iz Zenice, pričao je poslije kako je uvijek tješio mamu da ne plače na stanici, reko: "Bona, šta će svijet kazat??", al je zapravo to radio iz straha da se i on ne rasplače pred narodom. Kako smo mnogobrojna obitelj s mnogo djece koja su studirala svako malo je neko od nas putovao. Jedino je mama ostajala kući i uvijek s plačnim očima pakirala kofere s kolačima, pitom, domaćim džemom i malo odjeće.
***
Neću reći da je ovo tmuran post. Jer svako zlo nosi dobro, kiša je tu da bi izazvala sunce, "Tuge postoje da bi prizvale smeh" i znam da će i ovo "Djelem djelem" imati svoj "Dolazim dolazim".
Znate, volim sevdah. Jer ljudi u njemu pjevaju život. A život u stvarnosti nije bajan i sjajan. Mnogo je tu uspona i padova, na ovim i onim cestama, napose ljubavnim. Sve je to stvoreno radi nas, da bi bili baš onakvi kakvi jesmo. Svaka tuga je unijela u nas neki poseban nedefiniran element,štih, kao i svaka radost i ljubav. Gdje bi bili mi kad ne bi bilo nas, kad ne bi bilo sreće, tuge, rastanaka, emotivnih susreta??
***
U trećom osnovne sam prvi put čuo pjesmu "Djelem,djelem".Odmah mi je ušla u uho. I malo dublje, negdje iza. Cigane volim. Ne one koji besposličare i varaju, nego one koji imaju kuć0icu na kotačima, malog psa, rade za novac i putuju. Nisam znao da će me "Djelem djelem" pratiti svih 25 godina života.
Ili mene ili nekog meni jako dragog.
Putujem, putujem..
***
..Vrata snova su nekad kao i kolodvori snova,porušeni i stari.Al ne stajem na ulazu,iako su vrata razvaljena i daska postavljena. Rušim sve barijere i idem unutra. Jer tamo nisam sam.jer tamo meni ništa nije strano..Ni život. Ni bol..Ni ljubav..Udvoje..
Volim snove. I često budan sanjam. Kaže mi jedna baka da to škodi, da "čojek" ne treba zijevat i sanjat, nego uzet se alata i radit, u čemu je već stručnjak. A ja volim snove. Jer ih na neki način živim.
Samo u snovima zaobilazim kolodvore. Malo zbog mirisa, malo zbog smrdljivih kafića, a najviše radi rastanaka.
***
Otišla je maločas. Na stolu oguljene voćke, poluprazna čaša vode, par maramica, dogorjela svijeća i miris čežnje. Uvučen u svaku poru zidova, pomiješan sa Indian svijećama i malo tmurnom okolinom. Tješim se da je samoća nekad dobar drug.
***
Ostala je knjiga s par nepročitanih strana i neke stvarčice od heredi porculana i jedan pulover...U kom si bila..
