Dragi moj, kod nas ti još kiša pada . Ne ona ljetna, topla, kakvu voliš, onu po kojoj si skakao i koja klizi niz lice kao magična tekućina. Nego ona druga, hladna i teška, mota se oko uličnih svjetiljki i dotrajalih krovova, utonulih u neobičan san kao kakav uljez. Ma znam ja, nisi ti ćudoredna osoba, ne smeta tebi ni ova jesenja kiša, al sve mislim da nazebeš kad hodaš, jer kišobran,znam, nikad nisi volio. Znaš kad malo bolje razmislim tebi nikada nisu trebali kišobrani u životu? Nikakvi..
Sjećaš kad si mi pričao o kiši kao o meteoru, ushićeno si kao malo dijete hvatao kapljice ljetnog pljuska, na livadi prekrivenoj već dozrelim maslačcima??
Ušao je studeni u kuću kao putnik namjernik, ispočetka se skrivajući iza onog ljetnog sunca kojeg nam je nedostajalo. Pa su i šljive slabo rodile, a grah je u vrtu jedno jutro uhvatio mraz, onaj ko prije pet godina kad nam je odnio svu ljetinu i rano voće, znam da se sjećaš, jer je susjeda Anka ustala ujutro u četiri i palila je veliku vatru nasred vrta da bi zaštitila grah i krompir od mraza. I cijelo se selo smijalo danima.
Došla su čudna vremena znaš. Mraz bane na vrata i odnese sve što smo sijali, a i po kiši se vidi da nije ona stara. Ne kažem ja da su stare kiše bolje, al si barem znao za njih, znaš ono kad bi mene kostobolja uhvatila, svi su za zore trčali na njivu da kupe sijeno. Jer pljusak je nakon kostobolje uvijek došao. Danas me kosti svaki dan bole, a kiše ne bude mjesecima. Nema te već nekoliko godina, a mislim nekad, o Bože, možda je i bolje, jer sreća da nisi vidio sušu od prošle godine. Zahvatila je cijelu kotlinu od Karaule do Nadioka, voće je rodilo ko ne sjećam se otkad prije rata, ko da je onaj otrov što nam je ostao nakon silnih eksplozija nestao. Al džaba urodu kad je i kiša zaobišla kotlinu. Drago mi je velim ti što nisi to svojim očima vidio, jer bi sigurno bio tužan.
Danas sam išla s groblja, kiša i dalje lije, vidim staru Žuljevićku ide s groblja i plače, ali se suze od kiše ne vide. Ako netko slučajno naidje bliže njoj, ona prestane jecati i kiša u trenu sapere suzne oči i podbuhle obraze. Znaš, jest da je pun prošlo od rata, al mi je žao, šta će jadna je sama, a znaš i ti koliko ih ima takvih. Ljudi joj se nekad smiju. Kažu voli popit. A znaš ti kakav je svijet pokvaren kod nas.
Svi gledaju u tuđe avlije, a njihove su pune đubreta. Šta će jadna je sama.
Nego čujem na Dnevniku, bila godišnjica od one tragedije u Vukovaru. Ko zna koliko je naroda izginulo tamo u tom jadu i čemeru! Golem svijet se sjatio iz cijele Hrvatske i dijaspore. Na putu kolona, veliki kijamet, al se narod ipak sjetio tuđe tuge i jada. Uprkos godinama koje su prošle kao san u neko možda ljepše i sretnije vrijeme.
Ja kukam što niste tu, a na dnevniku prikazuju majku koja je izgubila četiri sina, muža i brata. I s tom boli živi već dvanaest godina.
Mislim u sebi: "Bože ti hvala, neka i od ove kiše neke koristi,nek nakratko sapere bar nečije suze".
Post je objavljen 22.11.2006. u 20:33 sati.