Nisam ti se dugo javio, pa iskoristih priliku dok mrak nije pao da napišem par redaka, a svijeća znaš nemamo, štedimo i fale nam kad se umivamo i dok žene pletu al eto kod nas je sve po starom, baba je nepokretna, ne znam oćel proliće doživit, a bojimo se snig da ne upadne, teško će je kopat po mećavi.
Lišće je već dobrano opalo, gle onu granu oraha iznad štale, nema nijednog lista na njoj. A trava, već je ugažena i povija se tjednima, nepokošena, čeka da je neko pregazi ili zapali.
Krošnje trešnje i lipe su tu, na dohvatu, kao putokazi mi govore, jesen je došla i uglibila se, kao stari kotač kola u blato, nezvan svat, još malo će se trzati, a onda dolazi bjelina. Zima prekrivena snigom i toplinom ljudi u kućama oko šporeta. Zima koja je zima po godišnjem dobu, ali ljeto u ljudskim srcima. Znaš zimi mi se čini da su ljudi nekako najviše pažljivi i brižni jedni prema drugima, kao u rijetko koje vrijeme, baš onda dok vijavica puše za laku noć, a polarni dan dobro jutro. Mislim da se ljudi najviše vole i paze u zimi. Kažu stare statistike da je u selu najviše djece rođeno u nas od osmog do polovice dvanaestog mjeseca. Ne znam zašto,ali zima, zima je obično ljudima strah, prijetnja od hladnoće, one izvanjske, temperaturne, pa mnogi ljudi na sami spomen zime govore brrrr, ne volim je.
Vidim u njoj nešto drugo.
Za mene je zima obližnje brdo prošarano borovom šumom, obavijeno bijelim snigom kao toplim prekrivačem i mnoštvo malih kristalića sniga koji sjaje na mjesečini. Snig skoro do koljena, al ga se ne bojim jer nisam sam, škripanje čizama, topli kaputi, crveni obrazi, rukavice i zagrljaj. Snig i bjelina po cijeloj kletoj kotlini kao maska za sve ljudske probleme i nedaće, bolesti i dugove, ovozemaljske materijalne probleme viša sila sakrije bijelim plaštom. Koji dodje i ostane. Među starim trošnim kućama, nakrivljenim od ljudske muke i truda, suhim od dogorjevanja ognjišta, plastovima sijena, kao jedinim dokazom truda tokom godine, i rikom goveda jer ista zimi često ogladne..
***
Nego, znaš ja se bojim one druge zime. Koja se ukorijenila u današnje suvremeno doba. Kad ljudi misle da sve mogu sami. Bez ičije pomoći. Izolirani i "emancipirani" ruše svijet oko sebe tezom o meni kao jedinki, o meni kao samo ja. Meni je ipak ljepša ona druga teza, teza mi. Priča o nama kao o budućnosti. Bliži se zima, gledam s prozora kolodvor prepun ljudi, svi kao programirane mašine ,trče, pitaju, zastajkuju idu u susret obvezama ne razmišljajući kako postaju otuđeni. Jedni od drugih. Od sebe samih. Znaš, puno se više bojim ove druge zime, iako ni drva za ložit nisam pripremio.
Nego da ne duljim svi smo te se poželili i dođi nam prije nego ševa zapjeva.
Post je objavljen 14.11.2006. u 23:17 sati.