About my minds
.....Moje misli slikaju slike,al ne nalazim jos pravog okvira za njih..
..Die Gedanken malen Bilder,
Doch ich finde keinen Rahmen
Der Wind spricht zu mir,wünscht mir Glück,
Er flüstert meinen Namen..
Boese Onkels
Ugodan vikend!!!!!!!
Bijeli sam čovjek al imam dušu za blues
Magla je obavila dolinu kao i u mnoga proljetna jutra.Ne vidiš nijedne kuće, štale, avlije, ni stoke na njivama ni tvornice ni crkve ni džamija s minaretima koji strše po brdima. Jedan nečiji "klik" i sve je nestalo u magičnoj bjelini nazvanoj u ovom svijetu magla ..Nema ničega,ni čojeka ni hajvana ni kuće ni zgrade, ništa se ne vidi. Nema ničega,ni čojeka ni hajvana ni kuće ni zgrade, ništa se ne vidi..
***
Nad dolinom se spustila gusta ranojutarnja magla, veoma česta i obična za ovo doba godine.
To vam je ona vrsta magle koju svi većinom dobro znaju iako možda u drugim krajevima ne dolazi ovako često i ne uvlači se među seoske kuće kao koprena. Neprimjetno i polagano.
Kod nas preplavi cijelu kotlinu, sunce možeš vidjeti tek iza podne oko jedan.
Gledajući je s planine po cijeloj dolini ne mogu se načuditi prirodnoj pojavi koja blago prekrije i izbriše iz naših vidika sve što je ljudska ruka napravila u zadnjih pedeset pa i više godina.
Počevši od opustjele tvornice iz ere komunizma gdje su mnogi očevi ostavili hektolitre znoja radeći i proizvodeći ono što nas je poslije većinu dobro osakatilo, a mnoge od njih i poubijalo. To ti je jedna od neispričanih priča o ironiji života karakterističnoj za ovo podneblje. Radiš godinama, zarađuješ za sebe i obitelj, za mirovinu i na kraju se poubijaš s alatom/oružjem koje si sam proizvodio i pitao se: «Pa kome će ovo koristiti?» Bilo je dobro kažu stari dok se izvozilo u Irak, para je bilo ko pljeve, mogao si na godišnji po na mjesec dana u Krvavice gdje je bio fabrički hotel. Pa tamo lezi i uživaj. Malo doručkuješ paradajz i paštetu, na ručak žena napravi čorbu il pitu, za večeru pojedeš nekad malo ribe ako imaš para za restoran. I tako godinama.
Osim tvornice oko nje kao biseri prosuti namnožilo se mnoštvo kuća i kućica davajući kotlini posebno šarenilo i čar. Ostavljaju dojam života, ljudskog truda i napora u želji za opstankom. Pa u neku ruku i prolaznosti. Na nekim mjestima su kuće sasvim zgusnute kao neka šarena mrlja koja je kapala s neba i prosula svoje suze, dvorišta su dijelile betonske kamene ili drvene ograde, a po brdima su kuće bile kilometrima udaljene.
***
"Neka ove maglušine"- reče susjed koji je u selu glasio kao malo zaostao. "Da ne dodje magla mi bi mislili da je čojek svemoguć, da more sve radit, a ono,kad Bog oće pošalje maglu i sve nestane. Ne vidiš ni Markove štale ni Slavkovog krmetnjaka, ne vidi se ni Gradina.Što ti je jadan hajvan ,ako ostane duže u štali po magli odma stane rikat i mukat kao da se boji. Ljudi kažu ne zna hajvan. Zna zna itekako zna."
"Nego amidža kako su se popeli ljudi na Gradinu (obližnje veliko brdo)"?- upita susjed i tim pitanjem pokvari dobar dojam koji je je ostavio s prijašnjom misli.
"Kao svugdje na svijetu mali"- odgovori čiča. "Puzanjem, samo puzanjem".
***
Magla je obavila dolinu kao i u mnoga proljetna jutra.Ne vidiš nijedne kuće ,štale, avlije, ni stoke na njivama ni tvornice ni crkve ni džamija s minaretima koji strše po brdima. Jedan nečiji "klik" i sve je nestalo u magičnoj bjelini nazvanoj u ovom svijetu magla ..Nema ničega,ni čojeka ni hajvana ni kuće ni zgrade, ništa se ne vidi..
Umjetnost života
Na satu religije profesor je najavio priču o Umjetnosti-Umjetnosti života..
Kada su učenici nakon ulaska u učionu u prvoj klupi umjesto gomile papira, isrctanih folija za projektor vidjeli starca s debelim naočalama i štapom u ruci ništa im nije bilo jasno.Profesor je objasnio da će umjesto literature za današnju temu imati razgovor s djedom..
Krenula su prva pitanja.
"Što ti je djeda danas najbitnije u životu, o čemu sanjaš"?-upita ga profesor otvarajući današnje predavanje.
"Probuditi se ujutro, oprati ruke i umiti se te pojesti komadić sudžuke i popiti rakijicu, otvoriti roletne i udahnuti svježe sunčano jutro".
***
A prije dvadeset godina?
"Da doživim poziv šefa i da mi kaže,evo stiglo je rješenje za penziju"..
***
"A prije četrdeset"!?-dobaci učenik iz prve klupe
"Tad sam sanjao dovršenje one vikendice u planini i auto koje konačno neću vozit na popravak svaki drugi dan".
***
"Kad smo već došli do četrdesete,ajmo na 60-tu"?-reče učenica iz zadnjeg reda nestrpljivim glasom.
Što ti je bilo bitno kad si imao 20 godina?
"He sinko, tada sam bio u čudnom, konfuznom razdoblju"-reče i uzdahnu promuklim treperavim glasom.
U to vrijeme nije bilo tehnike, ovakvih auta, u selu je bio jedan televizor,znalo je nekad na dnevnik doć po sto ljudi, kompjutor koji je svako malo danas na televiziji su imale samo najveće fabrike i on je jedva moga stati u štalu koliki je bio.Do polaska u vojsku niisam znao šta je piva..ašikovo sam za ovcama tu je bio centar svijeta..na ledini..
To je bilo doba kad mi je pokrivač bio nebo posuto zvjezdama, dobro jutro su mi poželile ovce koje sam čuvao, često sam znao pričat pticama i psima koji su me pratili. Čak su me proglasili zbog tog i čudakom..
Al znate djeco, u to vrijeme ja nisam puno sanjao... Ja sam živio svoje snove....A danas je to, nemojte se naći uvrijeđeni ali čini mi se nemoguće..
Malo ljudi danas razmišlja o snovima...malo ljudi sanja...a mizeran broj zapravo pokušava živjeti svoje snove"-reče djed i ustade polako i krenu ka vratima.
U nekoliko desetaka sekundi dok je pogurenim hramljavim hodom išao ka vratima u učionici je vladao muk. Nakon što je došao do vrata djed se okrenu i nasmija: "Sad me i većina od vas smatra sigurno senilnim čudakom. Ali djeco, mladosti moja, razmisite malo o ovim riječima..
Pokušajte sanjati..Ali i živjeti svoje snove..
Umjetnost zivljenja
Gipsys dream!!!
On u zgužvanoj košulji boje pijeska prošaranom crticama znoja, par kapljica se već ugnijezdilo na prsima, ona u izlizanoj majici boje žudnje, staroj šarenoj ciganskoj suknji do gležnjeva ispranoj od iscrpljenosti, ljubavnog antagonizma..
Njih dvoje stoje jedno pokraj drugog, svako obučen u vlastite misli..
***
"Mi se uopće ne znamo"!-reče joj mladić i prekinu grobnu tišinu koja je trajala nekoliko minuta, za oboje dugih kao vječnost.
"Vidiš ,već vrtim deset puta film u glavi i svaki put te zamišljam drukčijom na našem ponovnom i konačnom sastanku, ali ne ti si se pojavila u jedanaestoj kreaciji.
«Da»,- reče ona. «Ja sam ovdje došla prelazeći preko rijeke. Nisi mi rekao za nju. U ovom stranom gradu na mjestu gdje sam htjela prijeći bila je široka, drugu stranu sam nazirala u daljini. Ali se nisam vratila, vidjela sam nekoliko kilometara niže okuku i mislila da se iza nje rijeka sužava i da postoji mjesto gdje bi je mogla prijeći.
Ali ne, nakon višesatnog hoda sam došla do okuke i na moje razočarenje ona je bila i dalje široka. Usporila sam naglo korak i nakon par stotina metara sam izbezumljeno sjela nemajući snage hodati dalje nizvodno uz nepregledni horizont. Kao da joj nije bio kraja. Potpuno iscrpljena, znojna i prljava sam sjela na obalu i hladila noge u vodi.
Poslije tog me umor prevario i zaspala sam na tren.
Probudio me lavež psa koji se čini mi se približavao, te sam se snena naglo trgnula.
Ispred mene su išli dvoje ljudi, muž i žena, s psom i malim kanuom na obalu.
Čim su me ugledali došli su do mene, pomogli mi da ustanem, te su me odveli u svoj šator i nahranili skromnim ručkom. Žena od nekih tridesetak godina mi je skinula odjeću i dala svoju suknju i blijedu majicu koju vidiš.
Par sati nakon što sam se odmorila prevezli su me kanuom na drugu obalu.
Kad sam izlazila upitala sam ih kako im uzvratiti na dobrom djelu?
Oboje su se nasmijali i rekli da su cijele mjesece čekali prvog putnika za prijevoz preko rijeke i da sad mogu mirno dalje putovati. Vele neko im u snu rekao da tu odmore. Žive. I čekaju. I nadaju se. Jer dok živiš dolikuje ti da se nadaš. Ti si se nadala mostu, nekom splavu koji prevozi mnoštvo ljudi na drugu stranu..ali od silnog gledanja izdaleka, čovjek postaje, tako reći, dalekovidan, ne vidi više ono što je malo i budući da ga više ne vidi, nije izložen da od toga napravi cilj svoga života. A tvoj je u skorašnjem vremenu jedini bio da pređeš na drugu stranu. A naš da usrećimo nekog. Cijelo vrijeme smo se pitali čime možemo u skromnom šatoru s prastarim psom i trošnim kanuom usrećiti, al vidiš..
Nije mi uopće bila smislena i jasna njihova misija, ali sam bila sretna i zadovoljna što su tu i nisam se usuđivala dalje pitati. Okrenula sam se, bacila onu ogrlicu ženi i krenula prema unutrašnjosti..i tu sam..
A ti me pitaš što nisam u nekoj poznatoj odjeći??
Brazil - Hrvatska ...... Osvrt iz drugog kuta
I have a dream..
Malo više od 40 sati je prošlo od utakmice Hrvatska-Brazil gdje smo mogli vidjeti klasičan primjer dvoboja Davida i Golijata. Znamo da David pobjeđuje nažalost samo u Biblijskim pričama, pogotovo u današnjem suvremenom svijetu gdje velika riba guta manju bez obzira i milosti .40 sati nakon utakmice emocije su se ohladile, zastave spustile, litre piva popile, pohvale na račun Repke i navijača unatoč porazu stišale, polako se pripremamo za Japanske kamikaze, ali večerašnju mirnoću uzrokovanu naglim emocionalnim pražnjenjem poslije sinošnje euforije uzrokovane utakmicom, a i još nekim osjetljivim stvarima koristim da na dvoboj gledam drugim očima..
Imao sam buran dan jučer, sreo sam mnogo ljudi, od onih koji su "doktorirali" Sportske novosti do nekih kvazi fanatika koji se napale samo kad igramo velike utakmice ( a takve ne mogu smisliti). Velika većina je prognozirala rezultatsku katastrofu, poraz Repke, blijedu igru te konačni raspad sistema..
Jedan veliki novinar SN-a je juče na HTV-u sarkastično rekao kako ćemo popušiti porciju od Brazila.
Danas ga nema u SN.
Gdje je? U mišjoj rupi.
Gdje mu je i mjesto. I neka se ne javlja, barem do kraja SP-a.
Zdravko Reić je poslije utakmice utihnuo, a do samog početka je mahnitalno mahao rukama i obrazlagao rezultatsku katastrofu..
Hvala Reiću!!!
***
Na koncu svega pitam se samo jedno!
Do kada?
Do kada ćemo nastaviti omaložavati sve što je naše, vlastito, naš proizvod, zaštitni znak?
To nije samo u nogometu, već u bilo kojem obliku pojedinačnog ili momčadskog uspjeha, uvijek se nadje razlog, kao npr. "tatin je sin" ili "imao je vezu"!!
Tuđi uspjeh nam je nemoguća hrana za probaviti, lakše je likovati i veseliti se tuđoj nevolji..
Kakvi smo mi zapravo sebičnjaci kada i u najvećoj svjetskoj priredbi nalazimo ogromne mane onima koji su jedna od 32 države sretnika u Njemačkoj.
TKo nam smije oduzeti pravo vjere i nadanja da uvijek ne pobjeđuje jači i bolji?
Često čitam komentare blogera koji pišu Hrvatska "ovo", Hrvatska "ono", kao Balkan i primitivizam..
Ljudi moji, pa jeste bili vani? Znati li što je Amerika, Njemačka? Ili Finska?
Ako nekomu paše Američki ili Finski mentalitet ili Islandsko gostoprimstvo idite, probijajte se, u svijetu vas čekaju raširenih ruku. Da, Vas Hrvate koji se stide onog što jesu.
Čak i neprijatelji mrze ljude koji pričaju protiv domovine.
Hrvatska preksinoć nije pobjedila. Neće vjerovatno pobjediti ni na Svjetskom prvenstvu. Ali pokušajte na sve ovo gledati malo drukčijim očima. Preksinoć smo devedeset minuta bili ravnopravni ekipi koja ima preko 180 000 000 ljudi od tog blizu deset milijuna nogometaša.
Neka nam preksinošnja poštena borba bez prljavština bude putokaz da je sve moguće, da je moguće nositi se s Golijatima i na ostalim društvenim područjima. Ne mora to biti samo sport. Neka bude poljodjelstvo, agrikultura, glazba, film, kazalište..
Nogomet, želja igrača i lavovska borba te žeđ za pobjedom nam mogu biti podsticaj da i mi razmišljamo na sličan način kao oni ma gdje bili.
Od ureda do željezara. Od stražara do pilota. Od planine do juga naše države.
Pokušajte biti ravnopravni s nekim jakim u Vašoj branši. Ma što radili. Pa i devedeset minuta. Vidjet će te, vraški je teško, ali nije nemoguće.
Za kraj himna koju je pjevalo preko 40 000 ljudi na stadionu, oko četiri miljuna u Domovini i još par milijuna diljem kugle Zemaljske..
A oko milijardu ljudi je čulo za Hrvatsku, a rat nije bio na ekranu, ni Haag..
Pa mi recite što je najbolja promocija našoj državi??
HIMNA
NEKA PATI KOGA SMETA,....
O brodovima
***
Kada nam blog nije dostupan, postajemo svjesni koliko nam je potreban.
***
Cimer urla uz neku pjesmu:»O zašto nisam ti ja cigareta bez filtera?? Samo da šetam od prstiju do usana?»
Ne da mi se protegnuti do susjednih vrata i malo ih jače zatvoriti da me ne dekoncetrira piskavi glas. Ponedjeljak popodne, blaga tama u sobi uzrokovana raznim događajima, pokvarenim roletnama, sijalicom koja je pregorjela, a mi veoma «ažurni» i uredni ne popravljamo je već mjesecima..
***
Ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek
Sjedim na nekom molu ispred mene more malo u magli iako je kristalno sunčan i jasan dan.
«Mogao bi ti sinko danonoćno pričati o brodovima»-reče mi čovjek preplanuo ribareći na molu dok sam ga pitao nešto u vezi usidrenog brodića.
Sve počinje i završava na pučini.
Pučina, nepregledno plavo prostranstvo kao stvoreno za manevre i okretaje, često naizgled mirno i glatko kao ogledalo. U naizgled kristalno jasnoj i čistoj neiskvarenoj prirodnoj ljepoti krije se mnogo opasnosti..
Kažu stari mornari da je pučina kao i vino, «mukla» je i moraš znati s njom.
«A šta ako nisam nikada vidio more? Što ako nikada nisam bio na pučini? Što ako sam upoznao samo riječne brzake?»-upitah se poluglasno sjedeći na molu i vodeći neformalan razgovor s čovjekom.
«Ko je ne zna»- reče on, "bolje da ne ide po njoj".
«Znaš sinko»- reče mi ishlapljelim glasom, «Mnogo brodova je sagrađeno u novijoj ljudskoj povijesti i mnogi od njih su smatrani nepotopivima, bilo je tu i muzejskih eksponata za luke, muzeje, da se usidre i godinama nigdje ne plutaju i budu lijep izlog. Ali mladiću,svrha broda nije da bude u luci, kad tad će ga obaviti alge i on će polako početi trunuti. Brodovi su stvoreni za putovanja, ne možeš napraviti brod i usidriti ga cijeli životni vijek.
"To bi ti bilo kao da zatvoriš čovjeka u kuću i ne daš mu van, da udahne nadolazeći vjetar sjeverac ili vidi zalazak sunca. Nešto kao da mu uzmeš nakon jednog brodoloma pravo na ljubav. Pravo da sanja o njoj, mašta o njoj, nada joj se iako je toliko puta doživio razočarenja i potope. Znaš sinko kod čovjeka ti je kao i kod broda, dobro je dok je glavni kapetan na brodu, ako njeg nema, zlo mu se piše.
Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
"Sjećam se jednog koji je došao iz Venecuele i dotjerao banane".-progovri opet on zadržavajući umorni stakleni pogled negdje u pravcu horizonta. «Poslije drugog svjetskog rata on se usidrio u našoj luci samo s bananama. Bio je prljavo bijele boje, naoko neugledan ali čvrste konstrukcije i bez obzira na vanjsku ljepotu ostao mi je u sjećanju. Kao prvi brod s bananama.Svake godine poslije njega je uplovljavalo neko čudo tehnike, naftni tankeri jaki kao zemlja, moderni jedrenjaci za bogataše, veliki američki kruzeri, ali oni su mi bili bez duše, kao blijeda kopija nečeg višeg...
Ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek
***
..The story
of life is quicker
than the wink of an eye
The story of love
is hello and goodbye
Until we meet again ..
Zamišljeni pogled
Sjedio je sam u zapuštenom parku na drvenoj klupi, ispranoj od vremenskih nepogoda, na drvetu mekanim od truleži kao tvrda spužva. Zeleni lišaji su preplavili klupu i okolinu, te im davali magičnu boju i naoko skrivale zub vremena koji ih je već dobrano nagrizao. Ruke ishlapljele od umora i nesanice na čudnoj ljetnoj zimi su već dobile blagoružičaste obrise. Govorili su mu doktori da je to možda zbog cirkulacije, možda zbog osjetljive kože, a on je znao da je i djed imao iste takve ruke, iako nije bio malokrvan niti je bio osjetljiv i na neki čudan način je bio ponosan što ima nešto djedovo.
Nedugo nakon prijateljeve smrti je dobio neobjašnjivu želju za ovim, baš ovim zapuštenim i oronulim parkom. Sjediti u njemu i razmišljati. O sebi, o ljudima oko njega, o bližnjim, o onima koje viđa rijetko, napose o ljudima koje vidi slučajno kupujući kruh na pijaci ili u prolazu.
Na koji način oni ulaze u naše živote i budu u njima neko određeno vrijeme, dal mjesec ili dva, nekad pet pa i godinu, te samo rijetki ostanu određeno duže vremensko razdoblje.
Razmišljanja o ljudima potaknu i razmišljanja o njihovim ulogama u njegovom životu, pripadnosti, povezanosti te nakraju prolaznosti.
Najviše čega se boji je svakako prolaznost. Da li u obliku vode koja teče nizvodno, vlaka koji je prohujao pokraj obližnjeg nadvožnjaka, sata koji naveče dosadno cupka sekundu po sekundu čineći minute vječnim kao nekada čekanje humanitarne pomoći u seoskoj garaži.
Na koncu smrt. Od davnina neobjašnjiv i misteriozan posljednji čin koji nije određen (djelomično) ljudskom voljom, opjevan od Homera pa do novokomponiranih stihoklepaca, pojava koja jedina dolazi nenajavljenio i nijedan živi stvor je ne može zaobići, niti pobjeći od nje.
Smijao se dok je bio mlad čitajući klasike u kojima je jedan od njih rekao: «Smrt će biti strašno velika avantura». Sad u poznijim godinama prepušten melankoliji isprepletenoj dugim jesenskim danima često je razmišljao o smrti. O smrti kao krajnjem ljudskom činu, koji na ovozemaljski žalostan način obilježi nečiji život. Sam čin sahrane je zadnje ovozemaljsko djelo koje nas može razlikovati od drugih. Tako se nekima drže govori, jednima se pije i jede na sahranama kao na nekom piru, kod trećih se čin radi zbrda-zdola, samo da se pobjegne od mjesta događaja, u kojem ta osoba, ukopavanjem bližnjeg zauzima neki udjel u post životnoj zajednici. Nekima se da socijalni kovčeg, ukopa ih se u suton, bez prisustva članova obitelji, te se na spomeniku stavi N.N. Takvih se on nagledao poprilično u zadnjem desetljeću. Čak je posjetio jedno groblje «bezimenih» i upalio desetak svijeća iz čudnog osjećaja sažaljenja prema nepoznatim osobama koje ni u smrti, za njega preskoku iz ovozemaljskog u vječno, nisu mogli nać svoj mir.
Al osjećaj sažaljenja nije dugo trajao. Iz njega se rodio jedan dublji, strastveniji na kraju pozitivniji osjećaj. Bio je na prijateljovom grobu i vidio njegov ovozemaljski vječni dom.
Iza njega je bio njegov rođak, stariji od njega, s oštrim pogledom na slici uprtim točno u njega. S njegove desne strane bio je jedan sasvim stari križ prožet istim lišajima kao i klupa, s brojevima i slovima ispranim od stogodišnjih kiša i oluja,al ipak jasno ocrtanim datumom rođenja i smrti. I imenom i prezimenom.
Pogled je uokolo šarao, i vidio je još jedan sličan tom, iza njeg još dva, te u samom kutu ispod šljive vjerovatno najstariji od njih uronut dopola u zemlju, al opet s jasno ocrtanim slovima i brojevima. I imenom i prezimenom umrlog.
Blaga toplina mu se kao struja prožimala tijelom i došla je do vrhova prstiju, koji su se malo tresli od neispavanosti i predugog izibvanja od doma. Toplina, kao i lagano opuštanje zategnutih naboranih obraza i smješak su bili reakcija na još jednu misao koju se sjetio iz doba dok je čitao klasike.
Grobovi mogu biti samo tragovi života, nikako smrti.
Sjetio se poznatog glasa starog profesora iz srednje koji je često ushićeno govorio:"Pogledajte razasuta groblja po napaćenoj nam zemlji, neka po stranama, gdje čovjekova noga jedva dođe, al je tamo pokapao da bi mogao obrađivati zemlju i preživjeti, pogledajte ih dobro! Na prvi pogled dok prolazite našom dolinom vidjeti ćete golema masivna zdanja nastala u novom suvremenom vremenu. Zdanja iz doba komunizma već tiho i polako umiru, kao da žele pobjeći s nove pozornice na kojoj nema mjesta za oronule smeđe zgrade i fabrike s dimjacima «do neba». O zdanjima prije komunizma da ne govorim. Njih više nema. Ona su nestala, pojelo ih je vrijeme, nove kultorološke i socijološke promjene, a svakako ih je pojela i ljudska pohlepa, ne dajući im da svjedoče prošlom vremenu.
I što ostaje kao jedini trag prošlosti, života, često mučnog i teškog, prožetim ratovima i sukobima, ljudskim interesima i htijenjima?"Grobovi. Da doista.Grobovi mogu jedino i samo biti dokazi života, nikako smrti.
Sunce je nakratko provirilo iza tamnih oblaka i osvijetlilo park. Starac umoran, od napornog i teškog dana, ali obuzet čudnom toplinom okrenuo se na stranu i legao na klupu. Da odmori. Zapravo usnije. Bez obzira na začuđene poglede majki i djece koja su se igrala na obližnjem toboganu.
7.6.2006.
Danas mi u ušima zvoni ova pjesma:
Na pola puta
Hej, mnoge vatre sam ložio,
i mnoge vode zamutio
nošen srećom i zlom.
I da znaš, dvije i po sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,
jednom za uvek...
Hej, gde su sad oni klikeri,
trešnje sa periferije,
sveske iz šestog b?
Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čežnjiva pisma iz armije?
I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predjele.
Hej, čudne staze do uspjeha,
čvrsta vjera u drugove,
sve je to varljiva stvar.
I sad, ako postoji utjeha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.
I vidiš vec sam tu, na pola puta...
Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne...
I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.
I vidiš već sam tu, na pola puta
I sve je dim
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predjele..
Na pola puta
NARODE NAPUNIO SAM DVAJEST PET..
Odo popit jednu..
O svemu pomalo
Zasviraj blues cigane mladi,
lake zabave,željnom mijenju
objasni da večeras Rambo nije
baš u najboljem raspoloženju
O izbivanjima
Prvotna je namjera bila da promijenim dizajn. Ali pošto nisam uspio nać dragovljca koji bi se pozabavio s mojim katkad čudnim zahtjevima,odustao sam. Neka čeka neka bolja vremena, a ionako onima koji me čitaju fasada nije bitna..Jel tako??
Ma narode nikakav poseban razlog, zasiti se čovjek i fina pečenja i finih žena (poredba na mjestu), a kamo li bloga. Ispitni rokovi, putovanje u Bosnu, svadba dobrog prijatelja, osjećaji koji se javljaju u vezi toga, proljev koji je tekao srećom kratko i još pregršt sitnih problemčića koje su me nakratko udaljile od bloga. Uostalom jednom sam izbivao čak 16 dana al me tada niko nije ni znao, a iz tog proizilazi da nikome nisam ni nedostajao..
O komentarima
Mnogi tvrde da komentari nisu relevantno stanje ili ti mjerilo čitanosti, ja sam jedan od onih koji misli da nije bitno koliko te ljudi čita, nego tko te čita. Nakon mnogo polemiziranja po blogovima, a i van njih, shvatio sam da ove stvari prodaju blog:Priče o seksu, Priče protiv vjere, vjernika,osoba koji idu u crkvu, a nadasve pljuvanja po crkvi,...
Pokušao sam prebrojati cool blogove i uskoro ću Vam iznijeti točan broj onih koji se bave gore navedeni temama..
Al dobro.Neka narodu šta voli. A ko voli neka izvoli. Ja više vala neću.
Rečenicu o komentarima ću zahvaliti Vama koji ste se javili..Ipak je nekolicini stalo da pišem..
Ovih 600 otvaranja od zadnjeg posta ipak nešto kaže..
O svadbama
Ovaj vikend kako rekoh sam bio na prijateljevoj svadbi. Sam sam imao dosta predrasuda glede svadbi, ta uvijek sarma i juha, uvijek prasetina masna tri centa-), uvijek lom, krš, krkanizam, fino zamotan u nacionalističke i izljeve "ubij ovog, zapali onog"..
Ova svadba je bila nešto drugo..
Prva stvar je da Vam se ženi neko drag, neko kome je to veoma važna stvar u životu (pa i vi drzite do nje), druga je da nije bilo ni krkanluka, ni pjevanja "Ubij,zakolji verzija", nego zdrave zajebancije, plesa, pijenja, jedenja, pa opet plesa.. Na kraju vidiš ljude koje nisi dugo vidio i neš vjerovat bude ti milo i drago kad se malo popije i jezik s nogama odveže..
Dolazio sam jučer cio dan sebi..Reći ću još samo da sam imao sreću da sa mnom i ex cimerom budu svirači u autu, pa smo pjevali sevdalinke cijelim putem u autu..Nekom iz vana to nije bilo normalno..Ono dva lika napred urlaju i pjevaju, dva nazad, jedan s gitarom drugi s harmonikom, pa malo sevdalinki, malo Balasevica, malo Indexa..
O daljnjem pisanju
Onima koji su se već pomirili da me nema i da sam otišao, možda i zastalno sad uvaljujem lagani lakat i kažem:"I m back. E neš"!!
Biće tu svega kao i uvijek:"Od recenzija onog što čitam, nekih putopisnih tema do nekih gluposti koje mi dođu u misli..Kao ljubav, prolaznost, smisao života..ili slične zajebancije..
Otišo je svak ko valja,
neki vani a neki ka nebu
ostala je samo fukara i raja
i mi s njima na bijelome lebu
