Zamišljeni pogled
Sjedio je sam u zapuštenom parku na drvenoj klupi, ispranoj od vremenskih nepogoda, na drvetu mekanim od truleži kao tvrda spužva. Zeleni lišaji su preplavili klupu i okolinu, te im davali magičnu boju i naoko skrivale zub vremena koji ih je već dobrano nagrizao. Ruke ishlapljele od umora i nesanice na čudnoj ljetnoj zimi su već dobile blagoružičaste obrise. Govorili su mu doktori da je to možda zbog cirkulacije, možda zbog osjetljive kože, a on je znao da je i djed imao iste takve ruke, iako nije bio malokrvan niti je bio osjetljiv i na neki čudan način je bio ponosan što ima nešto djedovo.
Nedugo nakon prijateljeve smrti je dobio neobjašnjivu želju za ovim, baš ovim zapuštenim i oronulim parkom. Sjediti u njemu i razmišljati. O sebi, o ljudima oko njega, o bližnjim, o onima koje viđa rijetko, napose o ljudima koje vidi slučajno kupujući kruh na pijaci ili u prolazu.
Na koji način oni ulaze u naše živote i budu u njima neko određeno vrijeme, dal mjesec ili dva, nekad pet pa i godinu, te samo rijetki ostanu određeno duže vremensko razdoblje.
Razmišljanja o ljudima potaknu i razmišljanja o njihovim ulogama u njegovom životu, pripadnosti, povezanosti te nakraju prolaznosti.
Najviše čega se boji je svakako prolaznost. Da li u obliku vode koja teče nizvodno, vlaka koji je prohujao pokraj obližnjeg nadvožnjaka, sata koji naveče dosadno cupka sekundu po sekundu čineći minute vječnim kao nekada čekanje humanitarne pomoći u seoskoj garaži.
Na koncu smrt. Od davnina neobjašnjiv i misteriozan posljednji čin koji nije određen (djelomično) ljudskom voljom, opjevan od Homera pa do novokomponiranih stihoklepaca, pojava koja jedina dolazi nenajavljenio i nijedan živi stvor je ne može zaobići, niti pobjeći od nje.
Smijao se dok je bio mlad čitajući klasike u kojima je jedan od njih rekao: «Smrt će biti strašno velika avantura». Sad u poznijim godinama prepušten melankoliji isprepletenoj dugim jesenskim danima često je razmišljao o smrti. O smrti kao krajnjem ljudskom činu, koji na ovozemaljski žalostan način obilježi nečiji život. Sam čin sahrane je zadnje ovozemaljsko djelo koje nas može razlikovati od drugih. Tako se nekima drže govori, jednima se pije i jede na sahranama kao na nekom piru, kod trećih se čin radi zbrda-zdola, samo da se pobjegne od mjesta događaja, u kojem ta osoba, ukopavanjem bližnjeg zauzima neki udjel u post životnoj zajednici. Nekima se da socijalni kovčeg, ukopa ih se u suton, bez prisustva članova obitelji, te se na spomeniku stavi N.N. Takvih se on nagledao poprilično u zadnjem desetljeću. Čak je posjetio jedno groblje «bezimenih» i upalio desetak svijeća iz čudnog osjećaja sažaljenja prema nepoznatim osobama koje ni u smrti, za njega preskoku iz ovozemaljskog u vječno, nisu mogli nać svoj mir.
Al osjećaj sažaljenja nije dugo trajao. Iz njega se rodio jedan dublji, strastveniji na kraju pozitivniji osjećaj. Bio je na prijateljovom grobu i vidio njegov ovozemaljski vječni dom.
Iza njega je bio njegov rođak, stariji od njega, s oštrim pogledom na slici uprtim točno u njega. S njegove desne strane bio je jedan sasvim stari križ prožet istim lišajima kao i klupa, s brojevima i slovima ispranim od stogodišnjih kiša i oluja,al ipak jasno ocrtanim datumom rođenja i smrti. I imenom i prezimenom.
Pogled je uokolo šarao, i vidio je još jedan sličan tom, iza njeg još dva, te u samom kutu ispod šljive vjerovatno najstariji od njih uronut dopola u zemlju, al opet s jasno ocrtanim slovima i brojevima. I imenom i prezimenom umrlog.
Blaga toplina mu se kao struja prožimala tijelom i došla je do vrhova prstiju, koji su se malo tresli od neispavanosti i predugog izibvanja od doma. Toplina, kao i lagano opuštanje zategnutih naboranih obraza i smješak su bili reakcija na još jednu misao koju se sjetio iz doba dok je čitao klasike.
Grobovi mogu biti samo tragovi života, nikako smrti.
Sjetio se poznatog glasa starog profesora iz srednje koji je često ushićeno govorio:"Pogledajte razasuta groblja po napaćenoj nam zemlji, neka po stranama, gdje čovjekova noga jedva dođe, al je tamo pokapao da bi mogao obrađivati zemlju i preživjeti, pogledajte ih dobro! Na prvi pogled dok prolazite našom dolinom vidjeti ćete golema masivna zdanja nastala u novom suvremenom vremenu. Zdanja iz doba komunizma već tiho i polako umiru, kao da žele pobjeći s nove pozornice na kojoj nema mjesta za oronule smeđe zgrade i fabrike s dimjacima «do neba». O zdanjima prije komunizma da ne govorim. Njih više nema. Ona su nestala, pojelo ih je vrijeme, nove kultorološke i socijološke promjene, a svakako ih je pojela i ljudska pohlepa, ne dajući im da svjedoče prošlom vremenu.
I što ostaje kao jedini trag prošlosti, života, često mučnog i teškog, prožetim ratovima i sukobima, ljudskim interesima i htijenjima?"Grobovi. Da doista.Grobovi mogu jedino i samo biti dokazi života, nikako smrti.
Sunce je nakratko provirilo iza tamnih oblaka i osvijetlilo park. Starac umoran, od napornog i teškog dana, ali obuzet čudnom toplinom okrenuo se na stranu i legao na klupu. Da odmori. Zapravo usnije. Bez obzira na začuđene poglede majki i djece koja su se igrala na obližnjem toboganu.
