On u zgužvanoj košulji boje pijeska prošaranom crticama znoja, par kapljica se već ugnijezdilo na prsima, ona u izlizanoj majici boje žudnje, staroj šarenoj ciganskoj suknji do gležnjeva ispranoj od iscrpljenosti, ljubavnog antagonizma..
Njih dvoje stoje jedno pokraj drugog, svako obučen u vlastite misli..
***
"Mi se uopće ne znamo"!-reče joj mladić i prekinu grobnu tišinu koja je trajala nekoliko minuta, za oboje dugih kao vječnost.
"Vidiš ,već vrtim deset puta film u glavi i svaki put te zamišljam drukčijom na našem ponovnom i konačnom sastanku, ali ne ti si se pojavila u jedanaestoj kreaciji.
«Da»,- reče ona. «Ja sam ovdje došla prelazeći preko rijeke. Nisi mi rekao za nju. U ovom stranom gradu na mjestu gdje sam htjela prijeći bila je široka, drugu stranu sam nazirala u daljini. Ali se nisam vratila, vidjela sam nekoliko kilometara niže okuku i mislila da se iza nje rijeka sužava i da postoji mjesto gdje bi je mogla prijeći.
Ali ne, nakon višesatnog hoda sam došla do okuke i na moje razočarenje ona je bila i dalje široka. Usporila sam naglo korak i nakon par stotina metara sam izbezumljeno sjela nemajući snage hodati dalje nizvodno uz nepregledni horizont. Kao da joj nije bio kraja. Potpuno iscrpljena, znojna i prljava sam sjela na obalu i hladila noge u vodi.
Poslije tog me umor prevario i zaspala sam na tren.
Probudio me lavež psa koji se čini mi se približavao, te sam se snena naglo trgnula.
Ispred mene su išli dvoje ljudi, muž i žena, s psom i malim kanuom na obalu.
Čim su me ugledali došli su do mene, pomogli mi da ustanem, te su me odveli u svoj šator i nahranili skromnim ručkom. Žena od nekih tridesetak godina mi je skinula odjeću i dala svoju suknju i blijedu majicu koju vidiš.
Par sati nakon što sam se odmorila prevezli su me kanuom na drugu obalu.
Kad sam izlazila upitala sam ih kako im uzvratiti na dobrom djelu?
Oboje su se nasmijali i rekli da su cijele mjesece čekali prvog putnika za prijevoz preko rijeke i da sad mogu mirno dalje putovati. Vele neko im u snu rekao da tu odmore. Žive. I čekaju. I nadaju se. Jer dok živiš dolikuje ti da se nadaš. Ti si se nadala mostu, nekom splavu koji prevozi mnoštvo ljudi na drugu stranu..ali od silnog gledanja izdaleka, čovjek postaje, tako reći, dalekovidan, ne vidi više ono što je malo i budući da ga više ne vidi, nije izložen da od toga napravi cilj svoga života. A tvoj je u skorašnjem vremenu jedini bio da pređeš na drugu stranu. A naš da usrećimo nekog. Cijelo vrijeme smo se pitali čime možemo u skromnom šatoru s prastarim psom i trošnim kanuom usrećiti, al vidiš..
Nije mi uopće bila smislena i jasna njihova misija, ali sam bila sretna i zadovoljna što su tu i nisam se usuđivala dalje pitati. Okrenula sam se, bacila onu ogrlicu ženi i krenula prema unutrašnjosti..i tu sam..
A ti me pitaš što nisam u nekoj poznatoj odjeći??
Post je objavljen 19.06.2006. u 18:10 sati.