| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Simboli proleća mogu biti duži dani i kraće noći (za mene potrebno i dovoljno), akvarijum koji tek što nije pukao (ili možda jeste dok nisam bio tu), zatim izlaganje zmijskog tela zrakama sunca i vetar kojimikosumrsi, ali pošto put do srca i dalje ka snu i zaboravu vodi preko stomaka, onda je vredelo živeti i čekati proleće i dan kada sam mogao nabrati sremuš u šumici ili ga kupiti na pijaci i napraviti pesto sa špagetima. ![]() |
|
Ma ne, nije ona travka, nego vodka... Donosili Poljaci onu vodku sa travkom što Bizon navodno voli da žvaćka, ali kad smo to na planini pili kao da sam sipao u venu, nisam ništa osećao, mogao sam komotno i benzin da cugam. Jednom prilikom mi pokloniše bocu od pola litre, ja je čuvao, pa hajd da probam... hmm nije loše! Voistinu vanila i kokosasto i slatkasto i sve nešto poznato, baš kao trava u leto. Ne bilo koja trava, nego onako ideš, ideš, pa tu i tamo miris prosine a ti ni ne znaš, samo ti onako sve lepo i baš kako treba. Pa tek posle ako lizneš malko ove uljaste vodke iz friza, e tek tada se sve vrati i zamišljaš da je opet ona letnja noć i trava koju povija prvi hladan vetrić. |
|
U ponedeljak izjutra, dok sam silazio niz stepenice, sretoh komšinicu sa sprata ispod, stariju ženu, penzionerku, upravo kreće kod druge komšinice na prvu jutarnju kafu. Dobro jutro, dobro jutro, javismo se jedno drugom. Jelte komšija, da vas pitam... Izvolite, kažem zastajući. Da li ste vi na fejsbuku? Potvrdno klimnuh glavom, isuviše iznenađen da pomislim da li možda želi da joj postanem frend. Da li i vama neće da radi? Evo ja ne mogu nikako da uđem u mejlove, zaglavi se, isto i kada pokušam da uđem u čet... Ne znam šta je to... A, znam - odgovorih pametno - baš ovih dana su menjali dizajn i verovatno su nešto zeznuli, ceo svet se žali da sve radi presporo, nije to samo kod vas, sigurno će brzo popraviti... A tako, baš vam hvala, doviđenja... Smejao sam se glasno kad sam izašao napolje, na sunčano i vetrovito jutro. Bilo je još lepih i svetlih trenutaka protekle nedelje. Ostali trenuci nisu svetli. Ni malo. Izlazim u noć, i noć me proždire. |
|
Au bogo moj kako je ovo dobro!!! link: Inspire me, now! Nedokučivi su putevi internetovski; ovo je stiglo sa Prešlicavanje bloga |
|
Ne slušam radio. Nemam radio prijemnik, izuzimajući one sakrivene u mp3 plejeru, mobilnom telefonu, i ... šta ja znam, možda u bojleru ima neki. U svakom slučaju ga odavno ne slušam. A ni ranije, u stvari ikada, ne, nikada nisam imao naviku da držim radio uključen i da ga slušam iz dana u dan. Izuzimajući tokom svih ovih godina neizbežni jutarnji program radio beograda, vesti u tri i tu negde Pericu Slavenskog, kasnije sto veličanstvenih, indeksovo pozorište... Ne, nisam hteo da pričam o radiju. Ceo vikend sam proveo u stanu, ne izlazeći, logično ni sa kim nisam razmenio ni reč. Niti sam čuo reč upućenu meni. Jutros sam poželeo nešto da promenim, pade mi na pamet da sada kada su ubrzali adsl možda mogu da probam taj live streaming ili kako li se već zove.. I bi dobro. Potom, predveče izađoh iz stana, uputih se na odobjku. U kolima opet, umesto mp3 muzike, pustih b92, sportski ritam srca. Negde kod sajma, jedan od četvorice sagovornika, ne znam koji, poče da priča o tome kako je pre deset ili dvadeset godina neko vreme proveo kod Starog Kostolca, kod Drmna, gde je radio na iskopavanjima rimskih ostataka. U tih petnaestak minuta sam odslušao jednu od najlepših priča o arheologiji, nauci, o strasti istraživanja. U povratku, opet radio, reklama za knjigu Mirka Kovača - Grad u Zrcalu - Samizdat B92, u svim boljim knjižarama. U okviru reklame ide citat iz knjige: naš život je ono čega se sećamo, a ne ono što smo proživeli. |
|
Jutros sam se rano probudio, umoran, ali nisam mogao da spavam. Uključio sam TV, vidim na studiju B dvojica pričaju u studiju, jedan od njih obavio narandžasti šal pa mi bi čudno, otkud šal pod vrućim reflektorima, da li mu je to stiliskinja natakarila da bude vizuelno dopadljivo, što se nije odbranio... Kad ono repriza emisije "Agape". Ne pratim je, kao ni ostalo na televiziji, ali ostavim uključeno, čujem pričaju o Tesli... Joj majko moja... joj Gospode Bože... kakva provala lupetanja, maskiranog nadahnutim i nadmenim stavom! Lažem ako kažem da tako nešto odavno nisam video - ovde je to normalno, što više zveči tvoja praznina to je izvesnije da ćeš se pojaviti na televizijama i u novinama... Ali na ovo nisam bio pripremljen, blenuo sam kao zmija u žabu čekajući šta će još nalupetati. Ne znam zašto, ali imam kratak fitilj kad neko prodaje muda za bubrege, posebno kad lupeta o prirodnim naukama. Živimo u 21. veku, zar još uvek ima ljudi koji prodaju perpetuum mobile, i onih koji ga kupuju? Nisam uspeo da uhvatim ime cenjenog lupetala, pa sam sada malo guglovao i našao ko je bio gost - evo slike i opusa, u pitanju je Velimir Velja Abramović, filozof (pardon, filosof). Ovakvim ljudima ne verujem ništa. Ni da je crno crno, ni da je belo belo. Jadni li su ti studenti kojima on predaje... očekujem da ipak zaista zna nešto u životu, učio je škole, ali ume li on da stane i da kaže sebi: do ovog trenutka sam pričao o onome što znam, a sada ću da prodajem maglu... Šta je sa onima koji ga slušaju, umeju li da razluče? Šta je sa onima veštijim u svom lupetanju - ovoga sam provalio čim je počeo da priča o elektromagnetnim talasima bržim od brzine svetlosti i o "sopstvenoj frekvenciji" Zemlje - ali koliko je onih što su mi mazali oči a da ja to nisam primetio? Sad ću malo da se odmorim, a onda idem do Svetske Zavere po pare koje dobija svako ko napiše ovakav post. |
|
Sinoć sam se vrteo tražeći mesto za pakiranje. Našao sam ga u trećoj zoni, blizu jedne ambasade. Proveravao sam da nije možda zabranjeno, gledao linije na mokrom asfaltu - zelene crte u belom okviru, ambasadin zakup počinje malo dalje - ma sve je u redu. Sat kasnije, kad sam se vratio iz drugog pravca, vidim znak: "Rezervisano za invalida vozilo BG..." Jaoj... ispod brisača zakačen papir, odštampan na laseru: "Molimo Vas da ne parkirate na ovo rezervisano mesto da ne bi bili primorani da zovemo pauka..." Verovatno se stoke stalno tu parkiraju, kafići su blizu, i oni zbog kojih je znak postavljen drže spremnu hrpu ovih molbi. Dopisao sam "Izvinite...", zadenuo papir za ulazna vrata zgrade pored, i odvezao se, postiđen, manji od makovog zrna. Ovako nešto ne bih nikada učinio. Ja nisam bahata stoka. Ali dešava ponekad da uradim ili izgovorim nešto što me predstavi u sasvim pogrešnom svetlu, onakvog kakav nisam i ne želim da budem. |