U ponedeljak izjutra, dok sam silazio niz stepenice, sretoh komšinicu sa sprata ispod, stariju ženu, penzionerku, upravo kreće kod druge komšinice na prvu jutarnju kafu. Dobro jutro, dobro jutro, javismo se jedno drugom. Jelte komšija, da vas pitam... Izvolite, kažem zastajući. Da li ste vi na fejsbuku?
Potvrdno klimnuh glavom, isuviše iznenađen da pomislim da li možda želi da joj postanem frend.
Da li i vama neće da radi? Evo ja ne mogu nikako da uđem u mejlove, zaglavi se, isto i kada pokušam da uđem u čet... Ne znam šta je to... A, znam - odgovorih pametno - baš ovih dana su menjali dizajn i verovatno su nešto zeznuli, ceo svet se žali da sve radi presporo, nije to samo kod vas, sigurno će brzo popraviti... A tako, baš vam hvala, doviđenja...
Smejao sam se glasno kad sam izašao napolje, na sunčano i vetrovito jutro.
Bilo je još lepih i svetlih trenutaka protekle nedelje.
Ostali trenuci nisu svetli. Ni malo. Izlazim u noć, i noć me proždire.
Post je objavljen 20.03.2009. u 20:50 sati.