Siboney

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

22.04.2009., srijeda

Little darling, it's been a long cold lonely winter




Dvoumio sam da li da stavim ovu pesmicu, ili onu u kojoj se spominje ime ovog meseca (April come, she will). Bliži se kraj aprilu, trenutno najlepšem mesecu, širom sveta cveće cveta, Victora Abril Madridom se šeta, i sve u tom stilu. Već par dana dok putujem kući prolazim kroz deo grada gde cvate nešto bledoljubičasto u zelenilu, tako da su to trenutno IN boje.

I narandžasto i zeleno se lepo slažu, ali u ovim krajevima ne cveta ništa narandžasto a pomorandže ne daju ploda tako da ova kombinacija otpada u ovom trenutku.

Kasnije će možda Maj biti najlepši mesec, još kasnije možda septemar, ali sada je to April, mesec najlepšeg imena, prohladno zelenkasto šaren.

Što više ovako pišem sve mi je bolje i lepše. Šareno i lahko.
Možda bih mogao da se bacim na prepisivanje recepata. Ili da se zaposlim u cvećari.

Od trenutno zanimljivih stvari, ostaje da zabeležim Maria Vargas Ljosu, otkriće aktuelno poslednjih mesec dana, i blog Tokyo Damage zbog kog sam se više puta glasno smejao u gluvo doba noći.

A sada moram da bežim, u komšiluku puštaju Bajagu i Crvenu jabuku, čuje se kroz zidove, moram nešto da preduzmem. Hitno.


- 20:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

20.04.2009., ponedjeljak

Mrtvi


One tamo sedmice sam proveo četiri opuštajuća dana u brdima, u pokretu, pod šatorom, daleko od pameti, daleko od svega.

Ali svake noći sam sanjao. Prvo - svog bivšeg tasta kog odavno nisam video; zatim eteričnu devojku u koju sam bio zaljubljen koliko juče, pre godinu dana; a trećeg jutra svog psa (ne mogu napisati ni starog, ni nekadašnjeg) – u šetnji smo, zagubio se, zovem ga i zviždim naš znak po ćoškovima, odjednom eto njega kako nezainteresovano hoda trotoarom uz mene, nokti mu grebu po betonu.

Tog poslednjeg, ranog jutra, baš kada ptice počeše da pevaju, obrušila se senka užasa, ne znam šta mi je prvo palo na pamet, ali odmah zatim sve ostalo – prolaznost, smrt, zaborav, nestajanje – stvari koje me tako užasavaju i opterećuju. Ćvrsto sam stiskao oči i pravio grimasu pokušavajući da to odagnam od sebe.

Setio sam se filma "Mrtvi" Džona Hjustona, i Majkla Fjurija, i scene kad se Anđelika Hjuston seća njega kako je davno, davno, bio zaljubljen u nju, na ledenoj kiši stajao ispod njenog prozora, razboleo se, umro. Umro, pokopan, prestao da postoji – osim u njenom sećanju.

Jednoga dana, kada budeš stara, pričaćeš svojim unucima: E deco, zar vam nisam pričala, baka se dvaput udavala, da, da, pre vašeg dede je bila udata za... ... ček kako se zvaše? Tako sam joj govorio pre pet godina, baš tako.


- 02:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.04.2009., srijeda

Velika reka sa dva srca


Bio je jedan sovjetski film, crno beli, o dedi i unuku što su živeli negde u brdovitim republikama na jugu. Ne znam zašto, deda je morao po svaku cenu da posadi neko specijalno drvo, recimo beli dud, ali sadnica nije bilo nigde. Krenuo je na put sa unukom (zašto je poveo unuka?) da traži sadnice. Iza sedam gora, ali bukvalno iza sedam gora, u nekoj dolini, našli su čoveka koji je imao to što im treba. Vrt pun tankih stabljika. Ali nije hteo da proda. Bila je tamo neka ogromna kamenčina, i zli čovek reče dedi da će mu dati sve sadnice ako prenese kamen na drugi kraj vrta.

Deda pljune u šake, uhvati onu kamenčinu, i posrćući je prenese na drugi kraj vrta.

Sad vidimo dedu i unuka sa naramkom grančica, pelcera, kako se vraćaju u zavičaj. Sede šćućureni pozadi na nekom kamionu što putuje uzanim senovitim planinskim putevima, po serpentinama, pored litica. Na jednom mestu stanu da se odmore.

Nailazi drugi kamion, pokušava da se okrene na proširenju, i odjednom zadnjim točkovima gazi ivicu puta. Zemlja se osipa, on klizi unazad ka ambisu, a točkovi se vrte u prazno. Svi skaču, pokušavaju da pomognu, bacaju kamenje pod točkove, bacaju gunjeve pod točkove, ali uzalud, kamion klizi. Deda se seti, uzima one sadnice, i baca ih pod točkove. Kamion poskoči, iščupa se, vozač samo mahne rukom, i odjezdi.

Deda diže ono granje, blatnjavo, polomljeno, samleveno. Odvezuje kanapče kojim je bilo vezano i stavlja ga u džep.

Dalje vidimo dedu i unuka kako opet sede na kamionu i nastavljaju put, bez ičega, pokisli.

Ne sećam se šta je posle bilo.




Tog filma se često setim.

Pred očima mi je slika dede kako teška srca uzima ono granje i baca ga pod točkove.




Setio sam se i pre dve nedelje, u subotu uveče, kada sam vozio zemljanim putem duž Velikog Grebena, i na jednom mestu morao da se probijam uzbrdo kroz poslednji zaostao nanos snega. Mrzelo me je da stavljam lance. Zaletao sam se više puta, uključio blokade, ali letnje gume nisu htele da izvuku poslednjih pola metra.

Na kraju sam izlomio suvog granja, naslagao pod točkove, i izvukao se.




Tog vikenda sam ostvario jedan od svojih snova.

Veći deo života sam proživeo sanjajući, maštajući. U sobi, za stolom, iza zatvorenih vrada, sedeo sam i maštao kako ću ovo i ono... Neke od tih stvari sam ostvario, ali... Statičnost i maštanje su se ukorenili. Kasnije, nisam posezao za onim što mi je bilo nadohvat ruke, jer sam tako dobro naučio da sanjam.

Kada sam konačno mogao da ostvarim slobodu, uskraćivao sam je sam sebi.

Tako sam odavno maštao da obiđem neka brda i predele, neke po prvi put, neke ponovo posle pet ili deset godina, i da to ovaj put uradim sam, kao Keruak, da prenoćim usred ničega, da osetim potpunu slobodu, da kao Nik u Velikoj reci sa dva srca, ujutru kad se iskobeljam iz šatora izvadim tiganj, i ispržim jaja i slaninu negde u nekoj bestragiji.

Sećam se kad sam bio klinac - to sam spominjao na blogu - kad smo se vozili kolima po planinama, u čistom vazduhu su plavičasta brda izgledala nadohvat ruke, i molio sam tatu da stanemo samo da se brzo popnemo na ono brdo, pa se vraćamo i idemo dalje.

Ove zime sam ukapirao da život prolazi, da neka mesta već dvadeset godina čekaju da ih (ponovo) obiđem, ako ovako nastavim možda ću umreti a da ne ostvarim sve što želim.

Zato sam tog vikenda konačno šutnuo sebe u dupe i krenuo na put. Bilo je teško krenuti, a posle nije bilo strašno, navikao sam na samoću, noćio sam u središtu najnenaseljenijih predela. Stigao sam po mraku, posle kiše. Razvedrilo se i pojavile su se zvezde, prvi put ove godine - Orion, Vlašići, Bik i Sirijus - dalje ne znam. Na panju sam sklopio primus i skuvao špagete. Legao sam u osam, nije bilo šta da se radi, a sutra je svanuo sunčani dan, plavo nebo i vetar i mraz, trava što je tek počela da niče i žuti i plavi cvetovi što tek treba da se otvore.

Kroz te predele sam prolazio i ranije, sa drugim ljudima, i nisam imao problema sa tim, ali sada se trebalo navići na slobodu da mogu stati bilo kad i bilo gde, ali baš bilo gde, i pogledati šta ima u vrtači, šta ima dole u kanjonu, kuda vodi ovaj puteljak?

Poneo sam tiganj i jaja i mladi luk i sve, ali sam ih vratio kući. Kuvao sam samo uveče, nisam hteo da gubim vreme po danu, žurio sam da stignem svuda, bilo je toliko mesta što su me zanimala, nisam stigao da ih sva obiđem.

Još ima puteva što ne znam kuda vode i kanjona u koje želim da se spustim.
(pravih i opipljivih puteva i kanjona, sa x-y koordinatama i trnjem što bode kroz pantalone)




- 23:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>