Ne slušam radio. Nemam radio prijemnik, izuzimajući one sakrivene u mp3 plejeru, mobilnom telefonu, i ... šta ja znam, možda u bojleru ima neki.
U svakom slučaju ga odavno ne slušam. A ni ranije, u stvari ikada, ne, nikada nisam imao naviku da držim radio uključen i da ga slušam iz dana u dan. Izuzimajući tokom svih ovih godina neizbežni jutarnji program radio beograda, vesti u tri i tu negde Pericu Slavenskog, kasnije sto veličanstvenih, indeksovo pozorište... Ne, nisam hteo da pričam o radiju.
Ceo vikend sam proveo u stanu, ne izlazeći, logično ni sa kim nisam razmenio ni reč. Niti sam čuo reč upućenu meni. Jutros sam poželeo nešto da promenim, pade mi na pamet da sada kada su ubrzali adsl možda mogu da probam taj live streaming ili kako li se već zove.. I bi dobro.
Potom, predveče izađoh iz stana, uputih se na odobjku. U kolima opet, umesto mp3 muzike, pustih b92, sportski ritam srca. Negde kod sajma, jedan od četvorice sagovornika, ne znam koji, poče da priča o tome kako je pre deset ili dvadeset godina neko vreme proveo kod Starog Kostolca, kod Drmna, gde je radio na iskopavanjima rimskih ostataka. U tih petnaestak minuta sam odslušao jednu od najlepših priča o arheologiji, nauci, o strasti istraživanja.
U povratku, opet radio, reklama za knjigu Mirka Kovača - Grad u Zrcalu - Samizdat B92, u svim boljim knjižarama. U okviru reklame ide citat iz knjige: naš život je ono čega se sećamo, a ne ono što smo proživeli.
Post je objavljen 08.03.2009. u 22:49 sati.