| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Praštajte na smaraniju, dragi, retki i/ili slučajni posetitelji ovog bloga. Ova pisanija nisu tu da vas zadive. Ovaj blog je možda trebalo nazvati Ventil a ne Siboney. Zato što to jeste ventil, mesto gde dajem oduška svojim unutarnjim... previranjima. Zna se da na ventil izbija svašta, miomirisi najređe. Čitajući ove (i ne samo ove) nedavne postove, sebi povremeno izgledam kao ordinarni kreten (što možda odista i jesam). A kako li sam tek izgledao Njoj kojoj sam izložio samo delić ovog ludila? Oh, nadam se da je bio samo delić! Bauljam kroz tunel vezanih očiju, saplićem se o pragove, šljapkam kroz svaku baru. Nešto tutnji u daljini?! Ako sam joj u početu izgledao smiren i nezainteresovan, to je bilo zato što je tako i bilo. Činilo mi se da je Ona sa drugim. Nisam se ničemu nadao, želje sam kontrolisao, uzvraćao sam osmehe i prosto mi je bilo lepo da je vidim. Možda je to ono što je trebalo raditi uvek. Ali ja nemam pojma šta treba a šta ne. I ne umem da glumim. Svejedno, svejedno, svejedno Kako je lepo živeti! Kako je lepo voleti! * * * * Ovo nije poslednje, ne, jer kraja nema. U međuvremenu, još jedan uradak iz edicije Love poetry defaced * * * * Strepnja by Desanka Maksimović featuring Siboney Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da. Ne, nemoj mi prići! Ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra'. Sve je mnogo lepše donde dok se traži, o čemu se samo tek po slutnji zna. Ne, nemoj mi prići! Našta to i čemu? Iz daleka samo sve ko zvezda sja; iz daleka samo divimo se svemu. Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva! Nisam hteo kvarim metriku, pa ću se umešati na kraju: Priđi, priđi, more bre priđi! Umreću gledajući tvoja oka dva Bolje priđi ti, jer upropastiću sve ako ti nespretno priđem ja. |
|
Sa godinama nisam postao pametniji možda samo malo Samo smireniji možda strpljiv, ravnodušan – ne, nikako Kada si nekom mazno šapnula Ja sam jako zaljubljena pravio sam se da nisam čuo |
|
Povratak by Dobriša Cesarić featuring Siboney Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna, Krhko je znanje!) Ja ne znam, odista. Možda ona zna. A možda se isto tako pita. Šta ja mislim. Ili kako neprimetno da pobegne od manijaka. Možda je pao trak istine u me, A mozda su sanje. To si dobro rekao Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti velim, Mogla bi, sve vuče na to. Ali, ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. E sad preteruješ. Ja je želim, bez sumnje i tlapnje. U moru života što vječno kipi, Sto vječno hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Sve je to super, ali mi nemamo večnost pred sobom. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Ne sumnjam, ako se sretnemo jednog dana kad nas Alchajmer svlada. Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. Pred nama ima dovoljno godina da temeljno zaboravimo ovo proleće. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost i tugu. Hmm da. Tko bi gori sad je doli, tko bi doli, doli ostaje. I sinut će oči, naći će se ruke, I srce se dići - I slijepi za stope bivšeg života Njima ćemo ići. Ma nema šanse. Sad ili nikad. Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trag istine u me, A mozda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. Složili smo se oko krhkosti znanja. Ali mani me se sa tom neodlučnošću. |
|
Glava na ramenu u smiraj žurke, zagrljaj, držanje za ruke kad smo krenuli nazad šta je to značilo Prijateljstvo, naklonost, ili... ne znam kako bih mogao znati |
|
Dugo nisam sanjao. Pretprošle noći sam sanjao da je opet bombardovanje. Mnogo ozbiljnije nego prvi put. Ovoga puta sam u ovom stanu gde sada živim. Sam. Okolni soliteri nestaju polako u ruševinama. Nešto im odgriza delove fasade. I moja zgrada se polako troši. Prvo sa jedne strane, onda i sa druge strane nestaje fasada, ostale su samo one sobe u sredini stana, okolo su provalije. Sledeće noći sam sanjao moju drugaricu kako se svađa sa mojim ocem. (oni se inače ne poznaju) On joj nešto filozofira, ona ga odjebava. Njihove reči izlaze se ispisuju kao u stripu u oblacima iznad njihovih glava, i brzo se skroluju. Potom sam se u snu uplašio za svog psa. Nisam ga video, da li je živ? (poslednjih godina bih se po povratku sa putovanja i letovanja baš tako plašio da li ću ga zateći) Odlazim do svojih, on je tu na starom mestu, siva prilika što se muva među nogama. Jutros na putu ka poslu, vidim na Autokomandi na zelenom ostrvu između autoputa i prilaznog puta ka mostu, radnici u zelenim uniformama grabuljaju pokošenu travu, skupljaju je u stogove. Malo dalje se po travi šeta fazan. Tog fazana sam na istom mestu video pre par meseci. Verovatno živi negde u žbunju. |
|
Sinoć kad se vraćah sam iz starog parka, video sam puno dece ispred Soko Štarka. Pa ih pitam: Šta čekate deco, kakav je to red? Rekoše mi: Zar ne znate, čekamo KoMed! U stvari lažem, nije bilo tako. Sinoć kad sam se vratio iz kafane i somnambulim rukama mlatio po kuhinji, potkačio sam čašu od belog vina, ona reče kvrc, ode Bogu na istinu. Sada imam jednu čašu manje, tj. samo 5 čaša. Moj Univerzum je izbačen iz stanja savršene ravnoteže i smirenosti. Da li da petu čašu ćušnem negde, pa da u vitrini ostane samo 4? Mnogo glup broj za čaše. Naručiću novih 6, ali onda ću imati 11, tek to je glup broj. Ako jednu sklonim, imaću 10, tako već može, ali šta će mi toliko? Ili da porazbijam i onih 5 pa da krenem iznova kao da ništa nije bilo? |
|
Linak koji je obeležio jučerašnji dan: Great tits cope well with warming Ah, vragovi sa otočja! Mada ni ovaj link (& sneni pogled) nije za prepuštanje zaboravu. I mi bludnici imamo dušu! Otkriće koje je obeležilo današnji dan: Još uvek ima sremuša na pijaci! U to ime, špagete i pesto od sremuša i badema, uz belo vino. Nazdravljot! Najnovije otkriće Gospodina Jovića: Yo la tengo, sa 20 godina zakašnjenja. Šta još nisam probao!? Blog koji je obeležio ovaj vikend: Popkitchen, hvala Lari. Aktivnosti za naredni dan: Say no more! LDP na svim nivoima! Prvi put da svesno ne glasam za "manje zlo" (to jest Tadića). A posle toga: šljunak, voda, sunce, roštilj, odbojka, pivo, koma (tim redosledom) |
|
Nedavno sam saznao za ovo: How young can I go without being considered a pervie? Laknulo mi je kad sam izračunao: 42 / 2 + 7 = 28. Slučajno je baš tu i moja prirodna, zamišljena granica oko koje prestajem da se osećam kao bludnik i perverznjak. Svejedno, posle toga sam se zaljubio u devojku 20 godina mlađu od mene. Mogao sam da sprečim, ali ne - prepustio sam se. Da osetim opet leptiriće. Samo malo. U stvari puno. Lepo je. ![]() |
|
Očekuješ da je još uvek mrak, ne znaš kada će svanuti. Sada je pet sati, razgrćeš lišće i izlaziš na livadu. Prohladno je. Nebo je taman toliko svetlo da jasno vidiš da sviće, ali još uvek ne znaš hoće li biti vedro. Sve ptice pevaju istovremeno. |