Povratak by Dobriša Cesarić
featuring Siboney
Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna,
Krhko je znanje!)
Ja ne znam, odista. Možda ona zna. A možda se isto tako pita. Šta ja mislim. Ili kako neprimetno da pobegne od manijaka.
Možda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
To si dobro rekao
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Mogla bi, sve vuče na to.
Ali, ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
E sad preteruješ. Ja je želim, bez sumnje i tlapnje.
U moru života što vječno kipi,
Sto vječno hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Sve je to super, ali mi nemamo večnost pred sobom.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Ne sumnjam, ako se sretnemo jednog dana kad nas Alchajmer svlada.
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
Pred nama ima dovoljno godina da temeljno zaboravimo ovo proleće.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost i tugu.
Hmm da. Tko bi gori sad je doli, tko bi doli, doli ostaje.
I sinut će oči, naći će se ruke,
I srce se dići -
I slijepi za stope bivšeg života
Njima ćemo ići.
Ma nema šanse. Sad ili nikad.
Ko zna (ah, nitko, nitko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trag istine u me,
A mozda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Složili smo se oko krhkosti znanja. Ali mani me se sa tom neodlučnošću.
Post je objavljen 28.05.2008. u 20:15 sati.