| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Koliko paralelnih svetova postoji istovremeno a da ne znaju jedni za druge? Miroslav Tichý was born on 20.11.1926 in Nětčice, a Moravian village in what is now the Czech Republic. As a student of the Academy of Art in Prague, in the late 1940s he embarked on a very promising artistic career, painting and drawing. However, his life changed radically after the Communist takeover. Tichý rebelled, and in the end spent a total of eight years in prison camps and jails. He finds his own freedom elsewhere, as an outsider, off the beaten track – mocked, scorned and ignored. Despite, or perhaps because of, the complete lack of interest and indifference of those around him, despite his cultural and social isolation, in the 1970s and 80s Tichý produced a highly original, formally sophisticated photographic Suvre. O njemu sam prvi put čitao na LimbicNutrition blogu. Još o njemu ima ovde, ovde i još na puno mesta na Internetu. Možda budemo te sreće da jednom vidimo izložbu njegovih fotografija. During many years Tichý wandered the small Moravian town of Kyjov in rags, pursuing his obsession with the female form by secretly photographing women in the streets, shops and parks with cameras he made from tin cans, children's spectacle lenses and other junk he found on the street. He would return home each day to make prints on equally primitive equipment, making only one print from the negatives he selected. His work remained largely unknown until 2005, when he was 79 years old. Tichy’s working methods have little to do with conventional artistic praxis. His camera at the ready, he would observe the daily round of the female population of his native town, in a matter of seconds snapping shots from his hip, and instantly concealing the strange device again. The result of those forays are shots of women at the market, in the swimming pool, at work, in pubs, in the streets and public squares... Sve o njemu je zapanjujuće. I fotografije, i životna priča, i aparati koje je koristio... I to kako je sada čuven... a šta li su o Miroslavu Tihom mislili sugrađani za njegovog života? Čudak, ludak, klošar, voajer, bludnik? Šta je on mislio? O čemu je sanjao? Da li je ikada prestao da sanja? Da li je bio srećan? Ranije sam pisao kako bih voleo da imam sposobnost da trajno zabeležim stvari što vidim. Da ih fotografišem tačno onako kako ih vidim, da zabeležim i sliku i atmosferu. Eto, Miroslav Tihi kao da je imao baš to umeće. |
|
Ako jednom otvoriš poštansko sanduče A poštansko sanduče se otvara kasno noćom Kad se vraćaš mrtav umoran Zateći ćeš unutra poruku od poštara: Niste bili danas kod kuće da vam uručim pismo Dođite čim pre po njega u Palisadsku Ako jednom odeš u poštu u Palisadskoj A u Palisadsku se odlazi ranom zorom pre posla Tamo će te čekati ljubavno pismo iz suda: Osudili smo te što si onomad vozio alkoholisan Će ti oduzmemo vozačku dozvolu na tri meseca Ako planiraš da ovog leta odeš na Durmitor A na Durmitor je najbolje otići krajem jula ili početkom avgusta Onda je najbolje da odeš kolima Jer ko će bre po autobusima da cima hranu za dve nedelje, ranac, šator i vreću za spavanje Ako na Durmitor planiraš otići kolima Onda valja da imaš vozačku dozvolu Ali ako u dozvoli piše da ne smeš upravljati motornim vozilom "B" kategorije Onda je to kao da nemaš dozvolu Ako kazna odmah sada postane pravosnažna A to "sada" znači sredinom aprila Onda si do kraja jula ponovo na konju I možeš da ideš gde ti duša ište Ne čekaj da te policija zove ko zna kad Već sam idi pravo u policiju Da ti odmah upišu kaznu u dozvolu Da to lepo odslužiš pre Durmitora Ako odeš u Policiju u Ljermontovoj Gde si svakako morao otići Stići ćeš tamo po kišnom danu Kao što su kišni dani na otocima I poslaće te na šalter broj deset Gde čekaju one poput tebe Tamo će ti reći da si uzalud dolazio jer presuda još nije pravosnažna Nego da odeš do suda u pisarnicu Da ti napišu klauzulu o pravosnažnosti Ako odeš u sud u Timočkoj A u Timočkoj sude alkoholičarima za volanom I zakucaš na vrata pisarnice i kažeš "klauzula..." Odmah će znati zašto si došao Jer tamo vazda dolaze taki očajnici Poslaće te u neku sobu na drugom spratu Da ti napišu to što išteš Ako se popneš do sobe na drugom spratu Završićeš brzo jer tamo se ne čeka Reći će ti da rok za žalbu još nije istekao Te je najbolje da dođeš iza prvog maja. To što ti potpisuješ da se odričeš prava žalbe ne znači ništa Jer teoretski i policija ima pravo da se žali Mada svi znamo da se to neće desiti. Slegnućeš ramenima i klimnuti glavom I pitati: "A znate li koliko traje dok me redovnim putem ne pozovu iz Ljermontove" Ako pitaš koliko će proći dok te policija ne pozove A policija nikada ne zaboravlja da pozove Reći će ti da se čeka oko dva - tri meseca A ti ćeš se baš tada pakovati za Durmitor Jer za tako složen put valja na vreme početi pripreme Ako se zamisliš i sabereš dva i dva A dva i dva su nekad četiri a nekad nekoliko Shvatićeš da je najbolje da lepo odeš na Durmitor Ili gde već budeš išao jer negde moraš otići A kad se vratiš čekaće te pismo od policije Jer takvo pismo uvek nekog čeka Ako sve bude kao što si zamislio A znaš dobro da tako nikad ne biva Ovog prolećaš bićeš slobodan da voziš gde hoćeš Mada biti slobodan nije dovoljno Slobodu treba iskoristiti A ako blagva nikne krajem avgusta Da bi je baš ti ubrao U jednom šumarku iza Golubca Uzalud će čekati na tebe |
|
Možda je u pitanju prokrastinacija, iza koje stoji odbijanje da se stvari preuzmu u svoje ruke? U svakom slučaju, već 5 i kusur godina živim u zamalo ali ipak - nedovršenom stanu. Neke sitne stvari su ostavljene za kasnije, a to kasnije nikako ne dolazi. Već sam spominjao da u te sitnice spada ogledalo u kupatilu. Već pet godina se brijem pomoću ručnog ogledalceta – igračke, pa svako malo odem na posao delimično obrijan. Poviše lavaboa je umesto bločica velika betonska površina, tu treba složenom tehnologijom montirati ogledalo tako da bude u nivou sa okolnim pločicama. A iznad svega je ostavljen prostor za kupatilske ormariće u koje treba montirati halogena svetla. I tako pet godina razmišljam da li će se ogledalo odvaliti sa sve podlogom, ako ga zalepim direktno na zid (betonska podloga u stvari nije beton nego loše umešan lepak za pločice), a ako ga šrafim - čime da šrafim, kako i čime da isfugiram prostor do pločica, da li podlogu prvo da tretiram nekim učvršćivačem, i kojim... A tek ormarići iznad – kako da ih montiram a da na bušim pločice, jer šta ako ih budem razmontirao jednog dana? Konsturkcija X, nacrt Y, vešanje Z. Plan A, plan B. Pera Kojot, ACME. Nekim ljudima je 5 godina dovoljno da završe postdiplomske, magistarsku i doktorsku disertaciju sa sve istraživanjem i obradom rezultata. Meni je toliko vremena trebalo da dođem do genijalnih rešenja za ormariće, ogledala, spušten plafon u wc-u viđen za tavanski prtljažnik... Katalizator je bilo izvesno privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Šta ako poželim da sređujem stan, a ne mogu kolima da dovučem materijal? Radeći pod presijom, brzo sam presekao, smislio genijalna rešenja, premerio, naručio, i na kraju pretvorio stan u magacin, sa iskrojenim pločama univera, lesonita, kartonom pločica... Sreća pa sam blizu posla (selili smo firmu u novi kraj) našao finu radnjicu sa šrafovskom robom i alatima (preciznije: burgijama). I tako sam za protekla dva vikenda napravio ormariće, razradio genijalno rešenje za vešanje i nivelaciju, sve uklopio da savršeno pasuje, osmislio metod izdizanja cele skalamerije bez potrebe za dodatnim parom ruku (ok, ipak sam malko ušino leđa na kraju, nije mala stvar dizati X kila univera opruženim rukama balansirajući na merdevinama)... Kakva sreća kad je sve iz prve savršeno leglo na svoje mesto! Kao kad sam položio Elektroniku I kod Caje! Kao kad je Kolumbo ugledao kopno! Posle 5 godina planiranja konačno sam video ormariće kakvim sam ih zamišljao! Ostaje još da izbušim rupe za halogena svetla i sprovedem žice do trafoa. I da dočekam akontaciju i naručim univer za vrata ormarića, boje: specijalne. Danas me je dočekala u sandučetu čestitka od poštara, da čim pre odem do poštanskog ofisa i podignem neko ljubavno pismo, najverovatnije iz suda.... u zadnji čas! A ostale stvari.... treba žuriti polako... Prvo sam se šalio, a ponekad se plašim da li je istina da ću pandrknuti onog dana kad budem rekao: E sad sam sve sredio kako sam hteo! |
|
Akcioni plan iz dva dela: 1 - locirati svako drvo duda u okolini 2 - čekati kraj jula |
|
- i glava od bolova - i kola od volova - i čaše sa stolova - i čizme iz Borova Ovo na kraju ispade opis post-svadbarskog ambijenta. Ostavljam to za neki scenario. Glavni junak se budi u rečenom ambijentu, ispod stola ili tu negde, nema nigde žive duše, nema pojma ko je i otkud se tu našao. Luta njivama (važan detalj: zemlja je suvkasta i blato se ne lepi), dok oko njega duva topao, mastan vetar, oblaci nisu toliko niski i ne nose kišu, ali su ipak olovno sivi i njihove donje strane su jasno definisane, opipljive. Kako opisati topao vetar filmskim jezikom? Glavni junak nije žedan, usne mu nisu ispucale, nema nikog kome bi rekao: "u bre, ala je topao ovaj vetar". To je film u kome se ćuti, sve je rečeno muzikom, i slikom koja slobodno može biti crno-bela. Oblaci mogu biti sivo-plavi. Čemu ova lupetanja? Samo sam u pauzi do sledećeg smislenog posta hteo reći da mi je sve potaman dok idem na posao i udišem topao vazduh. Nije hladno, nema kiše, šta još poželeti? Puno toga, ali počnimo od onoga što je tu. |