Dugo nisam sanjao.
Pretprošle noći sam sanjao da je opet bombardovanje. Mnogo ozbiljnije nego prvi put. Ovoga puta sam u ovom stanu gde sada živim. Sam. Okolni soliteri nestaju polako u ruševinama. Nešto im odgriza delove fasade. I moja zgrada se polako troši. Prvo sa jedne strane, onda i sa druge strane nestaje fasada, ostale su samo one sobe u sredini stana, okolo su provalije.
Sledeće noći sam sanjao moju drugaricu kako se svađa sa mojim ocem. (oni se inače ne poznaju) On joj nešto filozofira, ona ga odjebava. Njihove reči izlaze se ispisuju kao u stripu u oblacima iznad njihovih glava, i brzo se skroluju.
Potom sam se u snu uplašio za svog psa. Nisam ga video, da li je živ? (poslednjih godina bih se po povratku sa putovanja i letovanja baš tako plašio da li ću ga zateći) Odlazim do svojih, on je tu na starom mestu, siva prilika što se muva među nogama.
Jutros na putu ka poslu, vidim na Autokomandi na zelenom ostrvu između autoputa i prilaznog puta ka mostu, radnici u zelenim uniformama grabuljaju pokošenu travu, skupljaju je u stogove. Malo dalje se po travi šeta fazan. Tog fazana sam na istom mestu video pre par meseci. Verovatno živi negde u žbunju.
Post je objavljen 16.05.2008. u 12:23 sati.