Boža

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi

Blog.hr

Free Hit Counter

lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)

-------------

...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

07.01.2006., subota

Jutros sam primetio da sam kratak sa mlekom. Samo jedan litar, već načet, što bi bilo dovoljno za kafe do ponedeljka, ali znam – poželeću da pravim palačinke baš sada. Iza podneva idem kod mojih na božićni ručak, svratiću pre toga u dragstor na Banovom brdu, radi i za praznike.

Ako ima nekoga ko hoće da se podseti, otidite do Dragstora dok je još uvek ovakav, i osetite još jednom šmek socrealističkih samoposluga. Ničeg fensi nema unutra, štrokavo je, tete za kasama su skoro iste kao ranije, samo što ne dime cigare dok lenjo otkucavaju cene. U stvari, više ne otkucavaju cene, i one imaju bar-kod čitač, jea! Ali karakterističan miris koji lebdi u samoposluzi se nije promenio.

Posle kupovine se provlačim po parkingu do kola, i odjednom vidim malog crnog okruglog štenca kako se gega prema meni. Ignorišem ga, ali on zna šta hoće. Uđem, zatvorim vrata, čujem ga da cvili ispred. Hej, što si me ostavio! Srećom, uplašilo ga je verglanje motora, gledam ga dok otrčava od kola.

Krajem 97. rešismo da stupimo u divlji brak, i iznajmismo u Žarkovu jednu garsonjeru od dvadesetak kvadrata. Prvi put zajedno, sami! Ta zima je bila topla. Za Božić je bio lep i vedar dan, i krenusmo kolima na ručak do mojih.

Tek što smo izašli na glavni put, na trotoaru vidimo crno štene kako se gega, na metar od njega prolaze kamioni i autobusi... Stali smo i ubacili kuče kod nas u kola. Mužjak, kratka njuška, uši na preklop, debeo, crn crncijat. Nismo znali šta ćemo sa njim, prosto došlo nam da ga spasimo, pa ćemo videti dalje. Dok smo stigli, dobio je ime, Boža, zato što je nađen na Božić.

Mojima je bilo simpatično, ali svejedno nisu bili oduševljeni. Već su imali džukajla i dovoljno posla oko njega. Boža je napojen i nahranjen, i na terasi je proveo vreme do kraja posete.

Kad smo krenuli svojoj kući, već je bio mrak. Boža nije mogao sa nama u garsonjeru, i rešili smo da ga pustimo u kraju gde smo ga našli. Parkirali smo se, i šunjali oko kuća, tražeći neko dvorište da ga krišom udomimo. Spuštali smo ga u dvorišta, ali on bi se odmah provukao kroz ogradu do nas na trotoar. Na kraju smo našli kuću bez psa, sa dobrom ogradom, i tu ostavismo Božu u nadi da će mu se ujutro neko smilovati. Otrčali smo dok je plakao za nama.

Nikada više ga nismo videli.

Par puta smo se pitali šta je sa njim, da li je preživeo, u kakvog psa je izrastao. Onaj debeli rođak rotvajlera, da li je to naš Boža?

Danas živim opet u tom kraju, blizu one stare garsonjere. Svakog dana prolazim pored mesta gde smo našli Božu, i pored dvorišta u koje smo ga spustili. I ovo kučence što je danas dotrčalo do mene, podsetilo me je na današnji dan pre osam godina. Ko zna, možda je on potomak onog starog Bože?

- 21:09 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>