| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Jutros sam primetio da sam kratak sa mlekom. Samo jedan litar, već načet, što bi bilo dovoljno za kafe do ponedeljka, ali znam – poželeću da pravim palačinke baš sada. Iza podneva idem kod mojih na božićni ručak, svratiću pre toga u dragstor na Banovom brdu, radi i za praznike. Ako ima nekoga ko hoće da se podseti, otidite do Dragstora dok je još uvek ovakav, i osetite još jednom šmek socrealističkih samoposluga. Ničeg fensi nema unutra, štrokavo je, tete za kasama su skoro iste kao ranije, samo što ne dime cigare dok lenjo otkucavaju cene. U stvari, više ne otkucavaju cene, i one imaju bar-kod čitač, jea! Ali karakterističan miris koji lebdi u samoposluzi se nije promenio. Posle kupovine se provlačim po parkingu do kola, i odjednom vidim malog crnog okruglog štenca kako se gega prema meni. Ignorišem ga, ali on zna šta hoće. Uđem, zatvorim vrata, čujem ga da cvili ispred. Hej, što si me ostavio! Srećom, uplašilo ga je verglanje motora, gledam ga dok otrčava od kola. Krajem 97. rešismo da stupimo u divlji brak, i iznajmismo u Žarkovu jednu garsonjeru od dvadesetak kvadrata. Prvi put zajedno, sami! Ta zima je bila topla. Za Božić je bio lep i vedar dan, i krenusmo kolima na ručak do mojih. Tek što smo izašli na glavni put, na trotoaru vidimo crno štene kako se gega, na metar od njega prolaze kamioni i autobusi... Stali smo i ubacili kuče kod nas u kola. Mužjak, kratka njuška, uši na preklop, debeo, crn crncijat. Nismo znali šta ćemo sa njim, prosto došlo nam da ga spasimo, pa ćemo videti dalje. Dok smo stigli, dobio je ime, Boža, zato što je nađen na Božić. Mojima je bilo simpatično, ali svejedno nisu bili oduševljeni. Već su imali džukajla i dovoljno posla oko njega. Boža je napojen i nahranjen, i na terasi je proveo vreme do kraja posete. Kad smo krenuli svojoj kući, već je bio mrak. Boža nije mogao sa nama u garsonjeru, i rešili smo da ga pustimo u kraju gde smo ga našli. Parkirali smo se, i šunjali oko kuća, tražeći neko dvorište da ga krišom udomimo. Spuštali smo ga u dvorišta, ali on bi se odmah provukao kroz ogradu do nas na trotoar. Na kraju smo našli kuću bez psa, sa dobrom ogradom, i tu ostavismo Božu u nadi da će mu se ujutro neko smilovati. Otrčali smo dok je plakao za nama. Nikada više ga nismo videli. Par puta smo se pitali šta je sa njim, da li je preživeo, u kakvog psa je izrastao. Onaj debeli rođak rotvajlera, da li je to naš Boža? Danas živim opet u tom kraju, blizu one stare garsonjere. Svakog dana prolazim pored mesta gde smo našli Božu, i pored dvorišta u koje smo ga spustili. I ovo kučence što je danas dotrčalo do mene, podsetilo me je na današnji dan pre osam godina. Ko zna, možda je on potomak onog starog Bože? |