Padobranci

20.04.2011.,

*Zamaraš se, Dašo.

Vjetrić pirka kroz rolete, rezucka se na trakice, i nosi sekunde padobrance i smrad iz sobe. Dug dan smrdi s mene i fino je, silazi. Što brinuti.

 

Nježno.

Možda je nametnuta iluzija, ali čak i sat kao da kucka mirnije…

 

 

*Najstrašnije je kad se riječi izgube. Male kuverte u koje pakiramo sve svoje i šaljemo drugome, a nekad u ovakvim noćima, crnim i baršunastim, noćima koje se navlače do lakta i naguravaju u grlo, kuverte se izgube i ostane samo… što?:) Noć.

Možda bih nekad trebala pisati danju, ali što mogu kad nekad izgleda kao da samo čekam noć. Negdje između večere (izvrsnog gulaša danas, hvala na pitanju) i padanja glave od pospanosti taman* je vatromet i ja stignem loviti njegove obade i stršljene u svilene čarape. Postaju prašina ovdje..

 

Kušnje. Odore dana.

Danas mi je ‘netko’ rekao da im se ne znam oduprijeti. I beg to differ. Ja im se ne odupirem, ja ih stvaram:). U stvari ne, prihvaćam samo krivnju za dug jezik. Koji ima tendenciju postajati dulji kad se za njega okači titula potencijalne… drolje. Što je nastalo prije, drolja ili naziv za nju? Teška riječ, ali ja sam upala u napitak kad sam bila mala.

Djeca su dobro sažela cijeli taj koncept projiciranja vlastitih mana na druge ljude. “Što govoriš to postojiš”. Nitko nije bez grijeha, ali začudo često ostajemo bez kamenja, je l’?

 

I nisu kušnje crne guje pod kamenjem makadama. Kušnje su kao zrele maline, one što se skidaju s peteljke laganim dodirom, i mirišu.

I zato ne brinem da sam povodljiva, i uživam u laganom strujanju hladnog zraka po listovima. Jer, citiram ‘nekog’, “Tebi je sve jasno, je l’ da?”.

 

Sluša se: evidentno

Želi se: pod tuš, zbilja smrdim; uopće ne spavat noćas i bit budna cijelu noć

Osjeća se: Blagi nihilizam, poriv za laganim pijuckanjem nečeg alkoholnog s natruhom erotike

03:03 - K ( 4 ) - * Drž/Nedaj

Tri koraka za osjećat se kao kod kuće – otvorit prozor, zapalit, smrzavat se. Pokrila se tankom koricom leda od silnog znoja, e voila! lijepa sam i sjajna, imam cvjetove inja po leđima i s nosa mi visi smrznuta kaplja.

Super.

Nešto me kod rebra presijeca, počinje me noćno boljeti glava. Ipak se osjećam začudo sjajno. Sporije. Ne, odluke nisu donesene, sve je zapetljano i teško i komplicirano i kraja neće imati, al me ne može više organski biti briga. I bit će šta bude al ne danas. Danas, počevši od ovih sitnih sati /kakvi sitni sati, ovo je najmaestralnije doba dana!

Previše se grizem. Sama sebi sam jedna povelika pinata puna bombona i grizodušja. I sve se nešto bojim da će se prelomit preko mene drvlje i kamenje, a em što je to neizbježno, em je skoro pa poželjno. I eto, rokenrol.

Život se redovno pojavljuje sa novim prilikama. A ja ih propuštam kao noćne tramvaje, sve se nešto držim sporednih ulica, izbjegavam velika vrata. Zbog čega? Nekad zaboravljam. Nekad se taj ideal činio bliže. Nekad sam ja bila taj ideal. Sad štujem mrtvog boga.

 

Osjećaj par exellence. Gdje je? Kao kad tražiš ključeve i u zadnjem su džepu u kojem ćeš tražiti. Ali ovdje su. Ne, nisam još dovoljno racionalna u svojoj neozbiljnosti.

 

Hoće mi se na more, zaplivati. Do bove i natrag, pet puta, dok ne crknem pa odmorit kraj nje i otplivati još malo dalje. Ovako, sada, po noći, samo da je voda toplija:). Da mi se ne vide ni ruke ni noge, samo moja okrugla velika glava i isto takva samo okruglija, tamo gore. Tata mi je rekao da ako čovjek dugo gleda u nebo i razmišlja koliko je beskonačno može poludjeti. Ne sjećam se puno što je govorio..

Imam 23 godine i još nisam nikad bila na noćnom kupanju. Dođe mi da žalim samu sebe:) Treba mi ljeto. Slama na suncobranima ljetne terase, ljeskanje vode i riblje ljuske, slana kosa, gorka voda. Prelazak s soneta na haiku.

 

*A danas su mi prvi put odmahnuli iz vlaka što prolazi kraj zgrade:) Samo pola godine idiotskog mahanja svakom vagonu. Možda je čovjek išao na more pa je bio sretan.

 

Sluša se: gitara neka, laganica

Želi se: bolje da ne kažem al ajde… čips

Osjeća se: zadovoljstvo, 7 od mogućih 10

što zveči.

 

*Danas se sebi ne sviđam, pa nisam svoja. Tuđa tuđinka. Prenisko na ljestvici tuđih vrijednosti, svoju sam zapalila da mi osvjetla put do vražje matere.

Lele..

Da me bar puca pozitivan bijes pa da se natipkam ovdje ko Andrićka i izbacim sve sejtane u ovaj bunar bez dna, al mi nekako slatko inkubirati. I tako mi i treba kad glumim Bogorodicu i samaritanku, sama sebi serem u usta i škakljam mozak, a iskašljat ću sutra živo mlado od silnih cigareta.

I što da se ne trujem, kak da se ne trujem? Truju i žohare i štakore, pa ne crkavaju. Šutnula bi si nogom u zube, pa ne mogu, nisam Rumunjka pa da sam morbidno rastezljiva, ja sam egzistencijalno sjebana Ruskinja. Ergo pušim. I slušam si sat koji kuca ko da cijepa drva.

Svi ljudi ko ljudi, samo ja radim protiv sebe.

 

SLuša se: Alla Pugačova – Starinnye časy

Želi se: da mogu leć u krevet i ne zaspat odmah

Osjeća se: knedla u grlu, metla u guzici, kukavičluk u srcu, govno u mozgu, sve u p…m…

*Staviti kao jednu od kategorija za postove Paranormalno i ne očekivati da ću sad svaki post tak označit je u krajnjoj liniji podcjenjivanje.

*Nestabilnost. Svaki inč susjednih stanova se razbija, branitelji mašu zastavama i pišaju po pruzi pod prozorom, trči vamte-tamte, ma daj… Sad imam toliko kreme na licu da mislim da će se utopiti, danas optimizam samo za druge. Pas spava. Neodređeni zvuci dolaze sa stana ispod, mislim da to bušilice sanjaju da se su se pretvorile u lopate, kopaju zemlju punu crva i mahovine. Imam najglasniji sat na svijetu, umišlja da je Big Ben i kasni minutu i pol. Imam još tri sata u sobi, ipak osjećam danas kako vrijeme bježi. I inače bježi, samo ga danas osjećam da to radi.

Ili je to zbog ove pjesme…



Odluke. Vrijeme. Odluke, vrijeme, Daša, vrijeme odlukevrijeme…

Svoje odluke ne opravdavam jer mislim da ih samo moje donošenje to radi dovoljno

Da je barem točka na kraju te rečenice.

Nije točka.

*Rupa.



Sluša se: sad već T. Waits – Way down in the hole

Želi se: gladna sam, ali je kasno, pa eto

Osjeća se: nagužvana sama u sebe

*Dabogda imao pa ne imao. Sad ne znam jel Rojs il Židovi, al netko je gadno u pravu :) I nije baš da se mlijeko prolilo, a bome niti sam vidjela koju babu s kolačima… Ma blah..

*Bitno da mene nešto vuče opet do ove tipkovnice i kursora što treperi. Inspiracija. Nažalost, ne ideja. I kasno je, i sutra faks u 8 ujutro (?!). Ajde Daša, sad lijepo ustani i idi operi zubiće, navuci pidžamu i mirna Bosna, sutra ćeš bit avion. Ne papirnati ko što si sad. Ni papirnati i mokar ko što si bila jučer. Pa ni ne sanjam nešto u zadnje vrijeme, tu i tamo, nema razloga joguniti se. Ajde, kad nema poziva, nema ni smisla.

*I odi v rit. Eto.

Sluša se: Jaroslava – Đole (već drugi dan Đoleta, ne sluti na dobro)

Želi se: pa, kako je krenulo, ne bi mi loše leglo jedno pivo

Osjeća se: Toliko razmišljam da ne stignem osjećat. Al se probije, mamu mi…

*I ja znam uspavati leptire na foru. Jebla me komunikacija da me jebla, a i čovjek sam govno, takav se još nije rodio :) /nije ovo smješko običan, njemu je pH nešto niži od prosjeka…

Samo nekad alkohol sve to prikrije, ili dim cigarete,  muzika, snađem se. Ma ubi me samoanaliza, što ne znam drugačije sa sobom?  

A život je san, i ja se volim buditi ujutro, stavljati karanfile u zapučak, novine pod pazuho i nadati se da će netko prepoznati izbor krinke dana. Jer živjeti je lijepo, a lijepo živjeti je još ljepše :)

*Ok, netko ti tamo koji upravljaš ovim cirkusom, kako me natjera da upalim Đoleta, jesi normalan? Znaš da ne smijem, znaš da sam u apstinenciji?? Što je, zamjerila sam se? E da…

 

*A sutra do krojačke radnje, jer se modna industrija možda i urotila protiv žena okvašenih oko rebara, ali krojači još uvijek zarađuju na sužavanju studentskih pantalona. Možda bogek pošalje koji obrok, pas će skakat po lokvama s javnom namjerom da napravi svoju, i to je okvirno to. Kiša se spustila na Zagreb, i grad bi trebao biti siv i tmuran, al starost nosi lukavštine kakve moja mlada duša ne pamti :) Noge će klecati, kako kome od čega, al zato Zagreb i nosi to ime - ako njegov dan zagrebeš ma krajičkom nokta malenog, evo zlatnih žica cimbala i violine konjski rep i možda ona koljena ne klecaju baš od hladnoće?

I još jedan novčić u plavoj kuverti za Karona, pa da nas ostavi još jedan taj nažican dan na ovoj strani Stiksa, a dalje nek smo ukleti il sveti.

 

*Staviti kao jednu od kategorija za postove Paranormalno i ne očekivati da ću sad svaki post tak označit je u krajnjoj liniji podcjenjivanje.

*Nestabilnost. Svaki inč susjednih stanova se razbija, branitelji mašu zastavama i pišaju po pruzi pod prozorom, trči vamte-tamte, ma daj… Sad imam toliko kreme na licu da mislim da će se utopiti, danas optimizam samo za druge. Pas spava. Neodređeni zvuci dolaze sa stana ispod, mislim da to bušilice sanjaju da se su se pretvorile u lopate, kopaju zemlju punu crva i mahovine. Imam najglasniji sat na svijetu, umišlja da je Big Ben i kasni minutu i pol. Imam još tri sata u sobi, ipak osjećam danas kako vrijeme bježi. I inače bježi, samo ga danas osjećam da to radi.

Ili je to zbog ove pjesme…

 

Odluke. Vrijeme. Odluke, vrijeme, Daša, vrijeme odlukevrijeme…

Svoje odluke ne opravdavam jer mislim da ih samo moje donošenje to radi dovoljno

Da je barem točka na kraju te rečenice.

Nije točka.

*Rupa.

 

Sluša se: sad već T. Waits – Way down in the hole

Želi se:  gladna sam, ali je kasno, pa eto

Osjeća se: nagužvana sama u sebe