*Zamaraš se, Dašo.

Vjetrić pirka kroz rolete, rezucka se na trakice, i nosi sekunde padobrance i smrad iz sobe. Dug dan smrdi s mene i fino je, silazi. Što brinuti.

Nježno.

Možda je nametnuta iluzija, ali čak i sat kao da kucka mirnije…

*Najstrašnije je kad se riječi izgube. Male kuverte u koje pakiramo sve svoje i šaljemo drugome, a nekad u ovakvim noćima, crnim i baršunastim, noćima koje se navlače do lakta i naguravaju u grlo, kuverte se izgube i ostane samo… što?:) Noć.

Možda bih nekad trebala pisati danju, ali što mogu kad nekad izgleda kao da samo čekam noć. Negdje između večere (izvrsnog gulaša danas, hvala na pitanju) i padanja glave od pospanosti taman* je vatromet i ja stignem loviti njegove obade i stršljene u svilene čarape. Postaju prašina ovdje..

Kušnje. Odore dana.

Danas mi je ‘netko’ rekao da im se ne znam oduprijeti. I beg to differ. Ja im se ne odupirem, ja ih stvaram:). U stvari ne, prihvaćam samo krivnju za dug jezik. Koji ima tendenciju postajati dulji kad se za njega okači titula potencijalne… drolje. Što je nastalo prije, drolja ili naziv za nju? Teška riječ, ali ja sam upala u napitak kad sam bila mala.

Djeca su dobro sažela cijeli taj koncept projiciranja vlastitih mana na druge ljude. “Što govoriš to postojiš”. Nitko nije bez grijeha, ali začudo često ostajemo bez kamenja, je l’?

I nisu kušnje crne guje pod kamenjem makadama. Kušnje su kao zrele maline, one što se skidaju s peteljke laganim dodirom, i mirišu.

I zato ne brinem da sam povodljiva, i uživam u laganom strujanju hladnog zraka po listovima. Jer, citiram ‘nekog’, “Tebi je sve jasno, je l’ da?”.

Sluša se: evidentno

Želi se: pod tuš, zbilja smrdim; uopće ne spavat noćas i bit budna cijelu noć

Osjeća se: Blagi nihilizam, poriv za laganim pijuckanjem nečeg alkoholnog s natruhom erotike