****

20.05.2011.,

*Nekad je divno kad netko napiše sve ono šta si htio reči, još i uglazbi, a ti sa samo spisateljski zavališ i uživaš u (svom) radu:)



To je ono šta se sluša
Želi se: SOK, VODA... žeđ
Osjeća se: Bio odličan dan, nogice mi otpadaju i super :)

22:02 - K ( 3 ) - * Drž/Nedaj

*Kazalište muških stražnjica. Golih. Zanimljivo kultuzdizanje.

 

Sluša se: (na najglasnije)

 

*Hoćeš li se? Hoće ti se? Hoću ti se. Trube me piju. Danas je poseban dan, danas se rodio poseban čovjek. On voli svjež znoj i kremaste kolače, voli miris kave, maline i mene. Ja sam doma, pas spava, stolna lampa se ne pali, imam preružne smeđe zavjese. Ja se danas nisam rodila, niti sam posebna.

Samo me muzika nekako posebno ubija, još od onda kad sam se gušila kao mala, još otad vodim ljubav ušima.

*Šaren tepih i ja marširam pred djedom u spavačici uz koračnice.

 

On mi priča, kako će nam klinac bit matematičar, imat ćemo okrugli prozor i svirat će nam muzika uvijekuvijekuvijek.

Dotad slušamo radio. Imamo jedan prozor i nikad ga ne otvaramo. Ali dirkaju nam se koljena i ruka je ispod košulje.

Pa i jesam skromna. Sve što sam htjela je malo sreće. Malo sam i dobila. I sretna sam, vidim to kad obrišem ljutnju i kukce sitnih razočaranja sa vjetrobrana.

 

*Sve je maleno, pomalo dolazi i na sve se čeka. A ja sam mislila da je život velik i da hrli niz grlo, da je zadrška čudni hijeroglif. Život se polako pije sitnim gutljajima. Oprosti, ja.

Gag reflex, kad se prejako zagrize, knedla staje u grlu. Kao sad.

 

 

Kazni me.

 

Želi se: nešto hladno, tuš, sladoled, nebitno

Osjeća se: Kao netko tko samo gleda kako vlakovi odlaze.

*Osjećam neku sluz u zraku. Ne nije moja, ni s kože ni iz drugih dijelova… Da, smrad vremena. Moje je opet prošlo. Jebene stražnje registracije.

Crkni.

Bog je velik koliko i moja glava. Može sad jedna ALELUJA????

 

*Koliko je to godina zapravo?… Ne želim spavati ne želim ne želim. A sutra je sutra i preksutra je preksutra i tako se to nastavlja i ništa se ne mijenja, i neću spavati ni tada, nikad više neću. I mir ne postoji. Valjda to kad napišeš prvu rečenicu u životu i smlavi te, odlučiš postati pisac ili neka vrsta drkadžije riječi, potpišeš dogovor sa Sotonom o predaji ključeva. Riječi su mrtva rupa, crni pijesak, živa točka. Riječi oduzimaju više nego što šire; smrde i uzimaju vrijeme. A vrijeme je ona prestrašna stvar, strašna jer prolazi i otima.

Trebam cigaretu… Nisam sposobna bit “ja” čak ni pred nošenim lišćem, ni pred sirovim besramom, pa evo, ni pred običnim praznim papirom. A nekome tko se nema ostaje samo Tom Waits i Vysotski… Tuđe riječi ništa ne znače.

 

*I znam da je ovo depresivno baljezganje koje mrzim, al bih si sad najradije odgrizla lakat i rame i koljena jer pizdim na sebe, i sve što sam dosad napravila ne valja. Osim kad sam počela pušit. Zanimljivo, poklopilo se figurativno i realno, taj dan na klupici pred školom, kad je sunce obećalo divan dan a diploma budućnost. Sjećaš li se, draga? Kad je slučajan dodir koljena kupovao besane noći, kad je ovaj suh ćumuran oblak bio samo filmski ulomak kojeg se nitko ne sjeća.

Sve se treba doživjeti uživljeno, onda se proživi, pa živahno odživimo u vodoravni ormar i tu sve završava.

Potraga za svrhom? Tko to još nije probao? Originalnost, iako precijenjena, još uvijek nešto vrijedi.

“It’s better to regret something you did then something you didn’t do”

Engleski znam prilično dobro, ali što je “regret”?

 

*Psino.

 

Sluša se:

Želi se: Seks na ovu stvar. Seks. Ova stvar. Ona stvar…

Osjeća se: ljutaljutaljutaljuta … i trebam više spavat.

A ne ne ne, tako se nismo dogovarali, nenenene, nikako :)

 

*Patlidžane narezati na tanke ploške, elem uzduž tanko, spržit na malo ulja s češnjakom. Naribat sir, umiješat u njega majonezu i malo vrhnja, češnjak, sol i papar. Ubacit smjesu na vrh ploške patlidžana, smotat rolicu i voila! Da je barem svaki dan mamin rođendan :)

 

*Dok plačeš na ulici i auti prolaze blješteći farovima, jedino šta fali je neki narodnjak da trešti pa da sve ima dovoljno patosa. I da ti neki zgelirani ušljivac kaže nešto tipa: “Ma de, nemoj da plačeš, ajde, kupit ću ti bundu od nerca”. Umjesto toga dobiješ svog uobičajenog saputnika, što također nije tako strašno loše, ako već ništa, pa barem što se patosa tiče. A onda te boli glava i svaki razgovor nakon toga je ionako suvišan jer je sati nešto sitno i metar vremena je prošao od kad si pila pivo s malo rakije. A pamuk kreveta se unaprijedio  od obične krpe u poslanje nebesa, dar čovječanstvu kao znamen i nadoknada svih patnji koje e proživjelo.

I zbilja ljudi, plakanje je za narodnjakuše i šupke, izbjegavajte pod svaku cijenu. Izdrkaš emociju i ostane ti ništa, sem tlaka u glavi i okusa rakije od hmelja. Ili nabija krivnju drugoj stranci ili je raznježiš da joj sve roza šiklja iz nosa, a gdje je dobitak?

Nema. I pardon, svijete (moj), nisam ja baš toliko  široke ruke. A opet smijanje na silu je silovanje duše. Samo je pitanje koliko mi je potonje ostalo. I što je tu ostalo za voljeti.

 

*Na more bih… Kroz noć gledati morske zvijezde i srkat dim iz cigarete, na terasi. Stolica škripi po pločicama, i cvrčci ubijaju tišinu i miriše na čemprese i na jod. I smiješiti se u sebi na mjesečinu. Čovjek (ne)zna da je sretan kad se smiješi u sebi, za sebe samo. To je čak i bolje od sreće, to je zadovoljstvo. I to je more.

 

*Ono malo noći što vam je ostala da je laka.

 

 

SLuša se: http://www.youtube.com/watch?v=KkWs5xL7VC0&feature=related

Želi se: Stogodišnja samoća.

Osjeća se: da sam iscjedak.