*Osjećam neku sluz u zraku. Ne nije moja, ni s kože ni iz drugih dijelova… Da, smrad vremena. Moje je opet prošlo. Jebene stražnje registracije.
Crkni.
Bog je velik koliko i moja glava. Može sad jedna ALELUJA????
*Koliko je to godina zapravo?… Ne želim spavati ne želim ne želim. A sutra je sutra i preksutra je preksutra i tako se to nastavlja i ništa se ne mijenja, i neću spavati ni tada, nikad više neću. I mir ne postoji. Valjda to kad napišeš prvu rečenicu u životu i smlavi te, odlučiš postati pisac ili neka vrsta drkadžije riječi, potpišeš dogovor sa Sotonom o predaji ključeva. Riječi su mrtva rupa, crni pijesak, živa točka. Riječi oduzimaju više nego što šire; smrde i uzimaju vrijeme. A vrijeme je ona prestrašna stvar, strašna jer prolazi i otima.
Trebam cigaretu… Nisam sposobna bit “ja” čak ni pred nošenim lišćem, ni pred sirovim besramom, pa evo, ni pred običnim praznim papirom. A nekome tko se nema ostaje samo Tom Waits i Vysotski… Tuđe riječi ništa ne znače.
*I znam da je ovo depresivno baljezganje koje mrzim, al bih si sad najradije odgrizla lakat i rame i koljena jer pizdim na sebe, i sve što sam dosad napravila ne valja. Osim kad sam počela pušit. Zanimljivo, poklopilo se figurativno i realno, taj dan na klupici pred školom, kad je sunce obećalo divan dan a diploma budućnost. Sjećaš li se, draga? Kad je slučajan dodir koljena kupovao besane noći, kad je ovaj suh ćumuran oblak bio samo filmski ulomak kojeg se nitko ne sjeća.
Sve se treba doživjeti uživljeno, onda se proživi, pa živahno odživimo u vodoravni ormar i tu sve završava.
Potraga za svrhom? Tko to još nije probao? Originalnost, iako precijenjena, još uvijek nešto vrijedi.
“It’s better to regret something you did then something you didn’t do”
Engleski znam prilično dobro, ali što je “regret”?
*Psino.
Sluša se:
Želi se: Seks na ovu stvar. Seks. Ova stvar. Ona stvar…
Osjeća se: ljutaljutaljutaljuta … i trebam više spavat.