sreća je relativna.

možda se nešto događa sa mnom, a ja nisam potpuno sigurna u to. vjerujem kako me čak nije strah ni preispitati se i još jedanput sve iznova analizirati, ali kao da sam zaboravila, ili mi to nije ni na kraj pameti.

kavama sa karakterističnim osobama pridajem sve više važnosti i pažnje i sve više uspijevam ne dopuštati sebi pritisak i nervozu.
ena mi je prirasla k srcu i ovdje ću prvi put otvoreno priznati da sam dopustila sebi da zavolim još jednu osobu. i stvarno mi je draga i zanimljiva.

škola me počela zabavljati i još uvijek sam skoro pa savršeno smirena i neopterećena.
nesanicu razbijam maštom i razmišljanjem o budućnosti i o tome što sve mogu i čega ću se jednog dana sa smiješkom sjećati.
ima trenutaka u kojima se osjećam poletnom, no još uvijek ne mogu izbjeći one u kojima poželim ukopati se na mjestu, jer pomislim kako mi ništa drugo ne preostaje i kako ni za što više nisam sposobna.
ponekad se ne mogu sjetiti niti jednog jedinog razloga zašto ne zavrištati i skočiti s prozora.
ne mogu se kontrolirati. a opet, osjećam kako nešto spokojno upravlja mojim umom.

neuravnotežena sam, a katkad se osjećam kao psihodelija u živom obliku.

svakoj lijepoj misli pridodaje se još jedna, a to je ona, na koju mislim barem nekoliko sekundi svaki dan.
sedmiveljače je već sad u mom srcu, a kad se dogodi mislim da će poželjeti iskočiti iz mojih grudi.

prije dva dana sam vidjela anu i svjesna sam da su ove riječi samo plod susreta s njom. jer je za mene još uvijek nezamjenjiva i nikad neće izgubiti na važnosti.

najradije bih češće zadržavala ovaj osjećaj.
ne osjećam ni bol ni radost. ali sam ispunjena.

ti međuljudski odnosi mi baš nkad nisu išli. nikad nisam sa sigurnošću mogla odrediti što smijem, što ne smijem, što je loše, što je dobro. meni barem.
ne znam raditi malene pogreške. nikad to nisam znala/naučila. kad pogriješim, povrijedim jedine osobe do kojih mi je stvarno i uistinu stalo. i mrzim se zbog toga.
i ne znam kako mogu imati toliko sreće što poznajem osobe koje su me zavoljele i koje me još uvijek vole, usprkos svim onim udarcima i boli koju sam im zadala.
hvala.

nikad nisam mislila da se možemo toliko promjeniti, toliko da više ni ne prepoznajem osobe koje sam nazivala najboljim prijateljima. fali mi ono vrijeme kada su me činili sretnom naš smijeh, naši zagrljaji, naši razgovori o glupostima.
i koliko god ja odbijala komunicirati s njom, opet mi je teško prihvatiti tu otuđenost.

ne mogu sama više odrediti kada griješim, a kada ne.
sigurno ću tek kasnije shvatiti da sam otpočetka griješila.






sedmiveljače. <3
jedva čekam.

ljudi odu onako kako i dođu. i ja svaki put iznova učim. uzalud.
opet se zaustavljam pred najtežim dijelom, i opet ne mogu skupiti hrabrosti i reći zbogom. znam da se ništa više ne može učiniti i da ja ne želim više to, ali se još jedanput blokiram, baš kad treba izgovoriti te riječi.

još uvijek sam ono isto dijete kojemu je potreban samo jedan snažan zagrljaj i dvije-tri riječi utjehe, da bi nastavilo dalje, da bih ustala nakon pada. još jednom.

još me uvijek sitnice mogu dovesti do ludila i najvećih suza i još uvijek sam sposobna izgovoriti najteže riječi, koje sigurno nikad nisam i nikad neću misliti.

čim se smirim i uzmem zraka, riječi pofale i u trenutku zaboravim smisao objašnjavanja i pomislim kako jednostavno sve... nije vrijedno truda.

potreban mi je netko tko će me saslušati bez da ja sama osjetim grižnju savjesti. potreban mi je netko koga ću moći slušati i u čijim ću se pričama moći zamisliti kao najsretnija osoba na cijelom svijetu i dalje.

zaljubila sam se i volim kao nikad dosad. i što više prilike imam voljeti njega, to više dopuštam sebi da volim sve više i više ljudi, sve one koji su zaslužili to i kojima, na kraju krajeva, ja to istinski i dugujem.
navečer u krevetu zaspem okrenuta leđima prema zidu, u sanjarskom uvjerenju da ću ugledati sjaj njegovih očiju svaki put kad se okrenem. ali to nikad ne učinim, ili barem ne budna.

uživam u glazbi, učim, i nastava mi nije ni toliko dosadna. voljna sam učiti.

pružam pažnje ljudima koje smatram vrijednima toga i još nisam požalila.

je li ovo život? onakav kakvog želim? vjerujem da i nije. ali trenutno mi nije potreban. učim prilagođavati se. sve dok se jednog dana ne vratim svom svijetu i svu svoju sreću povedem za sobom.

u svakom trenutku, kad god poželiš, mogu se savršeno dobro zbuniti i blokirati. čak i najmanja sitnica mi postavi stotinu pitanja na koja se bojim dati odgovor. ne znam jesam li sposobna biti u pravu, koliko god se ja sigurnom i snažnom doimala na površini. nemam snage čuvati toliko tajni i počela sam ne zadržavati toliko osjećaja u sebi. kao što sam činila prije.

a mislim da sam pronašla pravu ljubav. snažnu i... stvarnu, postojanu.
nikad nisam mogla pomisliti da će mi prijateljica i najdraži prijatelj toliko pasti u očima.
čini se da smo bile najbolje prijateljice prije milijun i više godina. i više od toga. a tako je teško shvatiti da je to bilo prije... pa, manje od godinu dana. dala sam joj svu svoju ljubav, a ona mi ju sad ne može vratiti. jer ju nije zadržala. vjerujem kako nije ni pokušala.
i taj bolni najdraži prijatelj. kojeg sam toliko zavoljela. a sad me već toliko podsjeća na jedinu osobu koju sam uspjela zamrziti. ponekad mi se učine toliko jednakima, ne samo po imenu.

i sve te situacije i skrivene suze su mi tako jako dobro došle.
i toliko je lijepo znati da imam pored sebe tih nekoliko osoba koje me baš nikad neće napustiti i čiju ću ruku uvijek moći uhvatiti.

a tu je sada i on, m. mislim da mi nijedan dosad nije pružao toliko pažnje i ljubavi kao što to on čini.
sretnih nam mjesec dana.


ne sviđa mi se što pišem u posljednje vrijeme.
čekam nešto bolje.
bolje od jučer. i bolje od danas.
i još bolje od sutra.